1.

Sedam dana i sedam noći sipila je sitna hladna kiša bez prestanka. A on je na konju kasao beskonačnom vlažnim poljima, pokrivenim krpama snijega koji se topio. Polja su se u tih sedam dana osula modrim sluzavim cvijećem po kojem je konj gazio s gađenjem ravnim njegovom. Na mahove je pomišljao da ima priviđenja od mučnine i groznice - konj bi počeo na zemlju spuštati kopita vrhunaravno meko i oprezno. Ali kada bi sišao s konja i njemu se zemlja ugibala pod nogama. Osim toga, na drveću je vidio već trinaestoga obješenoga od mora - raspadnuta tijela i prnje pod neumitnom kišom izgledali su prljavo i divljački. Čak je i pupanje grana bilo beznadno i bolesno.

Nije znao čemu pripisati groznicu, mučninu i proljev - najvjerojatnije nekom trovanju, ali čime? Mogla je biti voda, mogla je biti hrana, moglo je biti nenamjerno, a moglo je biti i namjerno. Ljudi su bili siromašni i nepovjerljivi, strance su sretali s mržnjom i strahom, s dosta razloga uostalom. Lako je mogao zamisliti da ga je netko namjerno otrovao hranom, samo zato što je stranac, mada je donekle govorio taj jezik. I da sada trovač pomišlja na njega bez grižnje savjesti. Bojao se bolesti - bilo je glasina o kugi u Bosni, mada tko zna? Taj narod je rado govorio o kugi, ubojstvima, paljevinama i svakovrsnim strahotama, vjerojatno s namjerom da obespokoji strance, ali zacijelo i zato što je to bila neka vrst uglađenog, neosobnog razgovora nalik razgovoru o književnosti u Veneciji. A krajolik je postajao sve sumorniji. Na mahove ga je prepoznavao, na mahove mu se činio nepoznatim. Misao da je blizu odredištu ostavljala ga je tupim.

Spaljena sela, neobrađene njive, zapušteni putovi, siromašan narod, prljava djeca i mračne žene. Ništa se nije promijenilo za šest godina. Neka su sela zarasla u dračje. U jednoj staroj crkvi koju je zapamtio, posve se urušio krov, a oko vatre se smjestila nepovjerljiva obitelj . Nije volio krajolik, nije volio taj Grad u koji je napokon stizao.

2.

Nije mogao povezati omjer grijeha i kazne. U grijeh se upustio nakon tri-četiri litre vina, i ni sada nije razabirao što se zbivalo i kojim redom. Sjećao se da je počelo time da su mu pokušali približiti neki hrvatski spjev na talijanskom, računajući da će to njemu - venecijanskom piscu galantnih komedija s dobrim izgledima u diplomaciji - djelo biti blisko zbog njegova hrvatskog podrijetla. Mada nisu računali samo na to. On je trebao piščeva rođaka zbog nekih diplomatskih veza, pa je u neko doba stigao s piscem u mračnu gostionicu na Rivi degli Schiavoni, pokušavajući svrnuti razgovor sa spjeva na svoje namjere. Pisac je bio uporan, pa mu se činilo zgodnijim da spjev u osnovnim crtama sasluša, a uz to je neumjereno pio.

U spjevu je neki vitez Marko zabio sablju bratu Andrijašu usred srca i to zbog podjele triju ukradenih konja. Potom je slijedio prizor bez kraja: ovaj drugi sa sabljom u sebi, držao je dugi govor u kojem je ubojici savjetovao kako prikriti njegovu smrt, a pritom mu ispričao potanko i svoj život, upućujući ga što činiti i kojim redom. Onda je ubojica sve te savjete otklonio, jednoga po jednoga, ponavljajući od riječi do riječi što otklanja, pa nakon: neću ovo nit ću ovo, prelazeći u nekom strašnom obrtu predložio još čudnovatije rješenje. Nije se točno sjećao o čemu je bilo riječi: vitez će uzeti njegovo kićeno odijelo pa ga nositi nekom? Ili će ga on on sam odjenuti pa nositi? Zapravo i samo sjećanje na spjev, koji bi inače odmah zaboravio, sada, u ovom krajoliku, pojačavalo je u njemu mučninu.

Kao i sjećanje na cijelu tu večer. Prisjećao se da su u uglu prostorije tri pripite djevojke plesale uz čeznutljiv napjev koji je otprilike glasio: Oj diridole, oj dirodo, dok su se na dnu suknji njihale svilene čipke, a ruke im se bjelasale dvosmisleno obgrljene. Zapravo, najjasniji u sjećanju ostao mu je upravo spori vir tih suknji i čipki, trenutak kad bi se uz pripjev: O diridole, oj dirido, tri djevojke zavrtložile. Jedna od njih zurila je u njega. To mu se uostalom često događalo, bio je lijep, a često je na takve poglede i odgovarao, ali pisca spjeva nije smio ostavljati. Premišljao je - vrlo pijan - kako sa svijetlom djevojkom ugovoriti sastanak.

U neko doba, bilo da je podcijenio svoje pijanstvo, bilo da je spjev bivao nesnosan, ni sam ne zna kako, iznenadno za samoga sebe, odgovorio je na smijanje neke djevojke koja je tko zna kada sjela uz njega, i praćen prijekornim pogledom svijetle plesačice, izišao djevojkom van. Činilo mu se da je pisca spjeva čak prilično grubo odgurnuo.

Nije se svega sjećao. Međutim, u zoru, možda sat-dva nakon toga, na djevojčina vrata, koja čini se nisu bila njena vrata, jer nje više nije bilo, lupao je njegov vjerni prijatelj. Valjalo mu je smjesta bježati iz Venecije. Dao mu je novce, rekao da ga konj čeka kod gostioničara izvan Venecije, i ukrcao ga na gondolu. Tek kod gostioničara saznao je da je djevojka s kojom je bio, zapravo ljubavnica duždevog tajnika. Kako je ljubavnica tajnika stigla u tu krčmetinu, je li on bio izabranik kojega je pratila ili iznenadna odluka, kako je to tajnik odmah saznao - sve to nije znao. Znao je da mora u Zagreb i da mu u tom mračnom gradu valja ostati dok se slučaj ne zaboravi. I da se mora javiti zlatarici koju je uostalom prije šest godina upoznao, pa još nekima, a da službeni povod putovanju, objašnjen u pisamcetu, ne treba suviše ozbiljno shvatiti. Neka glupost o vješticama koje noću pljuju u kruh i svijeće. A sad je tu gdje jest.

3.

Bio je tu gdje jest, pa još i gore nego na početku. Prvi konj je putem naglo obolio od neke neobjašnjive bolesti i nemoćan pao na snjeg. Umjesto nekog razumnog objašnjenja konjskih bolesti koje krajem haraju, ljudi iz obližnjeg zaseoka pričali su mu, lukavo oklijevajući, premudra izraza, o urocima, predlažući da sedam dana ostane u selu, gdje bi, koliko ih je shvatio, talili vosak, nosili plavi lonac po mjesečini na izvor, i bacali srebrne novčiće dok iz izvora ne iziđu tri spiralna vrutka. Bilo je prozirno da ga kane opljačkati. Kad su u nagađanjima o bolesti i liječenjima, stigli do plavoga lonca i vrutaka na izvoru, ustrijelio je naglo jadnu životinju i osjetio jak nagon da ustrijeli i savjetodavce.

Završilo je ipak na sreću mirnije. Ali konj kojeg je kupio nadomak tamne šume, preplatio ga, i još u zoru odjahao tajom, neočekivanim, duljim putem da ga ne opljačkaju - ali taj konj!

Sumnjao je da je čovjek lopovske njuške koji mu ga je prodao, zbilja i vlasnik. Životinja je bila suviše gospodska i gizdava, crna, blistava i uznosita, otmjene njuške i žarka pogleda, zglobovi nisu ostavljali dvojbi o rasi. A i načuo je da je odnekud dolutao baš taj dan, mada su ga uvjeravali da je krivo razumio neoprezno izrečenu rečenicu.

Taj konj ga je sluđivao. Svaki trenutak njegova umora koristio bi da se uputi u krivom smjeru, što dalje od grada u koji je išao. Ili bi kasao izluđujuće polako. A kad bi on sam zalutao, jer krajolik se promijenio, neke ceste zarasle u grmlje, neka sela iščezla - konj bi radosno prelazio u divlji galop. A sada je i šepao. Bez razloga. Provjerio je. I dok je provjeravao - vidio je samo ogrebotinu nisko na vratu, nalik križu, posljedicu jednoga od divljih galopa kroz trnovito grmlje, naravno u suprotnom smjeru. Noga je bila zdrava. A razumio se u životinje.

I pogled te životinje. Mada, uključivao je svoja stanja duha, mutna i nesigurna. Možda mu se činilo. Možda su krajnja razražljivost i umor bili razlogom da taj ponosan pogled vidi kao sumanut, predan i sjajan. Pogled, koji kao da mu je poručivao da bi s njime i na kraj svijeta. Nakon tog ganutljivog pogleda, kada je uzjašio i pošao prema gradu koji se već u maglinama nazirao, crni konj počeo se šutke i divlje propinjati, i Johannes Croata završio je u blatu s uganutim člankom. Bez razmišljanja, u napadu jarosti udario ga je divljački bičem, pa je sad morao gledati i tanku, dugu ranu preko gizdavih leđa životinje, osjećajući se krajnje bijedno.

4.

Do Grada je stigao šepajući, grozničav, prljav i bolestan. Tupo je zurio, sjedeći na molitvenim klupicama, u zaštitnicu grada - djevicu nalik djevojčici. Crni konj je sat hoda prije grada iskoristio trenutak nepažnje i zamakao u šumu divljim galopom, tako da mu je sada od hodanja članak na nozi otjecao.

Kad ga je ugledala, lice Zlatarice nije pokazivalo ni čuđenje, ni pristojnu dobrodošlicu. Stajala je u maloj i sumračnoj prostoriji gnjevna i namrštena, okružena zlatom, koraljima i dragim kamenjem. Prekinuo je neki neugodni razgovor s bratom - blizancem, koji je sjedio u uglu, visok, taman i nekako nedorečeno zavodljiv. Mada su gnjevne sestrine rečenice bile na sefardskom španjolskom, pretpostavio je o čemu govore - znao je otprije da lijepi brat iščezava i stiže, bilo s kockarskim dugovima, bilo iz sumnjivih i lakomislenih afera, ili tražeći sestru da riješi zavođenja koja su mu se omakla. A poznavao je i bratovljev izraz lica - smiješenje, opravdavanje, umiljavanje. I završetke takvih razgovora: klonulo otvaranje kase.
Ovaj puta je razumio bratovljevo: Ali ja to moram - i sestrino odlučno: Ne.
Tek kad je brat izišao, Zlatarica je nevoljko potvrdila da su joj rekli da stiže, da je sve spremno, i prepustila ga plavokosoj sluškinjici.

5.

Noću se probudio iz snomorice, s bolnom nogom i u groznici, s utiskom da netko sjedi na njegovom krevetu. Upalio je svjetlo, na krevetu je bila mlada sluškinja. Odnekud mu je bio poznat pogled, ali dojam mu u trenu nestane. Šutio je.
- Vi me se ne sjećate - šaptom na mješavini jezika progovori sluškinjica - ja sam bila ovdje i prošli puta. Došla sam s njima iz Poljske. Ja sam ono dijete-rob koje su doveli.

Teško se prisjećao malog i blijedog stvorenja koje je prije šest godina na čudesne načine izranjalo oko njega, sjećao se samo priče o siročetu koje je provelo djetinjstvo zatvoreno na nekom poljskom dobru među domaćim životinjama. A sada je nešto držala u rukama.
- Kupili ste mi onda igračku i haljinu - pokazivala je i jedno i drugo kao silne dragocjenosti - a ja sam znala da ćete se vratiti.
- I čekala sam vas svaki dan - doda šaptom.
- Naročito navečer.
Gledao ju je.
Moguće da je to ta djevojčica, bila mu je sasvim mutna u sjećanju.
Do sada, koliko je to vidio u mraku, stasala je u uznemirenu mladu djevojku, ponosnog stasa, svjetle kose i zaljubljenog pogleda.
Nevolja.
- Vi znate da ste moja jedina ljubav - šapne djevojka.
Johannes Crata duboko uzdahne.
- Drugoga neće nikad biti.

Johannes Croata razbistri se u trenu i postane oprezan - naslušao se sličnih rečenica, ova je zvučala ozbiljno.
- Ali vi morate smjesta odavdje otići - nastavi djevojka uznemireno - jer će vas ovdje ubiti.
- Tko će me ubiti?
- Nisam dobro čula tko... - oklijevala je - ... ali ubit će vas još noćas. Tako je pisalo u pismu.
Pitao se razumije li je dobro, pitao se nije li djevojka malo suluda, tako da i nije čuo šušanj.
Da ga djevojka naglo i s neočekivanom snagom nije povukla na pod, bio bi mrtav.

Nož je bio zabijen umjetničkom točnošću baš u uzglavlje kreveta gdje je trenutak prije ležao.
Djevojka je gledala u nož.
- O, to je dobro - prošapta - Brat. Samo ih on tako baca. Pričajte s gospođom. Ona mu neće dati.
- Mada ... opet je oklijevala - mada, ako mu to uspije, spasit će ga kao uvijek. A on je opet u dugovima, a tada čini svašta da dođe do novaca. Ona ne zna za taj dug.

6.

Johannes Croata osjeti pod rukom da djevojka krvari. Rana je bila bezazlena. Ali uoči i križastu ogrebotinu na vratu. Opet je bio u naletu groznice. Pogleda djevojku i prepozna predan, sjajan pogled. Oklijevao je namršten i zamišljen - svašta mu je padalo na pamet.. Onda joj ipak strgne košulju - na leđima je bio dugi trag biča.
Šutio je i zurio, bilo je nevjerojatno.
- Ali da - šaptom reče djevojka - Ja sam to. Ja sam bila taj crni konj u šumi, ali niste me ni razumjeli, ni prepoznali. Niste smjeli ovdje doći. Zašto me niste poslušali?
- Udario sam vas.
- Prolazi- neprisutno odvrati djevojka.
- To nije moguće - promrmlja više za sebe Johannes Croata, najviše prepadnut ludim zaljubljenim pogledom.
- Moguće je - reče djevojka oklijevajući - Naučile su me životinje kad sam bila mala. Bila sam gladna pa su mi pokazali kako se pretvoriti. Nije teško, neke riječi treba reći... opet je oklijevala.
- Ma dobro ,i još nešto, ali ne boli suviše - nastavi.
Johannes Croata uzmakne na krevetu od njene ruke.
- Mogu li? - upita djevojka.
Johannes Croata šutio je.
Djevojka mu prijeđe rukom preko lica:
- Uvijek ću biti uz tebe - reče - Tako si lijep.
- Uvijek ću biti uz tebe - ponovi , a Johannesu Croati stegne se grozničavo srce od te mogućnosti.
- Ali sad bježi. Srest ćemo se uskoro.
Gledao je kako zatvara vrata i stapa se s tamom.

7.

Ujutro je Zlataričino lice bilo mirno, a pogled joj je bio spušten na koraljnu ogrlicu koju je nizala. Noćni događaj činio bi mu se dijelom sna da nije vidio ujutro stvarni nož, stvarni trag noža na krevetu i kapi sluškinjičine krvi na drvenim daskama poda. Na pitanje gdje joj je brat, zlatarica je odgovarala kako je teško došla do ogrlice jer je vrlo stara, možda čak iz četrnaestog stoljeća, bar joj se tako čini po obradi, a pripada možda i carskoj obitelji. A gdje je sluškinjica? Zlatarica je nastavila da se uz koraljnu ogrlicu vežu mnoge neobične priče, koje vjerojatno nisu točne, ili nisu baš sve, ali podižu vrijednost ogrlici, a što se nje tiče,ona je prilično zaboravila jezik jer pretežno govori njemački, pa hrvatski ne razumije najbolje i govori ga s naporom.

Johannes Croata pomisli da Grad treba napustiti što prije i tajom.
I susretne se sa tamnim zlataričinim pogledom:
- Pa da - govorila je ona - sredit ću to.
- Ali tko me hoće ubiti? - pitao je.
- Mislim da je i neću prodavati - odgovorila je Zlatarica, ne dižući pogleda s ogrlice - to je uvijek problem u ovom poslu. Na neki se način čovjek vrlo veže uz neke lančiće ili prstenje.
- Ali netko me je noćas htio ubiti - ponovi Johannes Croata.
- Ubit ? - začudi se iznenada Zlatarica - zašto bi vas netko htio ubiti? To vam se činilo. U groznici ste.
- Nije mi se činilo. U sobi još uvijek postoji nož.
- Nož? - začudi se ona - O kakvom nožu govorite?
- Ali vi sasvim dobro govorite hrvatski.
- Ne. Nijedan jezik ne govorim dobro, čak ni svoj, i razumijem vas sasvim loše.
Johannes Croata primi Zlararicu za ruku i odvede je do svoje sobe.
U sobi Zlatarica reče: - Ali to je vaš nož, pogledajte slova na dršci.
Johannes Croata zurio je u svoj nož.
- Netko je sklonio onaj drugi - reče.
- Ali nitko nije ulazio, vidjeli ste i sami.
- Ali ono je bio drugačiji nož. S ukrašenijom drškom i drugačijom oštricom.
- Vidjeli ste ga u mraku?
- Da.
- U groznici ?
- Mogao sam biti u ne znam kakvoj groznici, poznam svoj nož.
Zlatarica slegne ramenima.
- Vaš brat baca dobro noževe - nakon šutnje mračno primetne Johannes Croata.
- Baca, ali on je jučer otputovao.
- Kako odjedanput znate tako dobro govoriti i razumijete sve što kažem? - mračno i sumnjičavo upita Croata - ustalom, nisam ga vidio samo ja.
- Krista?
- Tko je Krista ?
- Djevojka, sluškinja, dovela sam je kao dijete iz Poljske. Ušla vam je jučer u sobu.
Johannes Croata nije odgovarao.
- Ali ona nije uvijek sasvim prisebna, zar to niste primijetili? Pa mislim da sam vam prošli puta pričala. Do treće godine spavala je sa životinjama. Nije znala ni govoriti, kad sam je uzela. Mislila sam da će možda biti dobra sluškinjica. Pa i sad čudno govori, to ste valjda zapazili?
Johannes Croata je šutio. Nije primjetio da djevojka čudno govori. Mada, to nije ništa značilo. I on je loše znao jezik.
- Glupost sam napravila kad sam je dovela - nastavljala je Zlatarica - Nje svako toliko nema, laže mi, nije pouzdana, prati brata na kockanju, čak mi se čini da je nešto s njim imala. A u ovom Gradu joj ne mogu uopće naći muža, čak ni ako dajem miraz. Uvijek nađe neki način da sve pokvari.
- A zašto ste mi rekli da smjesta idem iz Grada ako me nitko ne misli ubiti? - sumnjičavo upita Johannes Croata.
- Zato jer ste ovdje zbog gluposti. Sve te priče o jadnim ženama koje pljuju u kruh i lete zrakom ... glupost. A vi ćete napredovati, kad se ovo slegne. Ne treba vam provincijska priča koja će se vući za vama.
- Dakle, nitko me nije pokušao noćas ubiti.
- Naravno, nije, ako Krista nije nešto izmislila.
- Nije tako izgledalo.
Zlatarica slegne ramenima: - Rekla sam vam da ponekad nije prisebna.
- Ipak bih je rado vidio.
- Rekla sam vam da je danas opet negdje ižčezla.
Zlatarica je bila nestrpljiva, a zvono na ulazu trgovine je zvonilo.
- Odmorite i spremite stvari. Konja sam vam našla - reče Zlatarica izlazeći.

8.

Johannes Croata sa zadovoljstvom primjeti da planina napokon pokriva Grad koji mu se tog jutra činio neprijateljskim mjestom s neprisebnim ljudima, s kojima je osjećao dosad nepoznat osjećaj nadiranja mukle opasnosti. Išao je na sjever, pomišljajući kako će dugi put za Prag biti naporan, ali i dovoljno dugotrajan da se u Veneciji srede tragovi njegove noćne ludosti. Krajolik je bio opustošen, rijetki ljudi koje je sretao činili su mu se što prljavim, što suludim. Čak i djeca staračkih lica premagala su se da su gluplja nego li jesu: na pitanje o najbližem konačištu dječak ga je dugo i prestrašeno iskosa pogledavao, polurazumljivo u dijalektu promrmljao da ni on ni nitko njegov nema novaca za konačišta, pa i ne znaju ima li ih. Konačište je osvanulo odmah iza brijega, a mali je dolazio baš iz toga smjera.

Johannes Croata, sjedeći u konačištu, brojio je dane kada će izići iz te zemlje. Tmurna bosa djevojka koja mu je posluživala objed, s modricom na oku, prestrašeno je pružala posude, trudeći se biti što udaljenija od njega. Dva mještana ili putnika, tko bi znao, mračna i nepovjerljiva izgleda, prestali su s razgovorom kad je ušao, krišom bacajući značajne poglede prema njegovom konju i prtljazi. Vidio je i krčmara, pretpostavio da neke možda i nije vidio - objed je za svaki slučaj završio brzo, i preplativši ga uzjahao zadovoljan što je konačište sve dalje.

Kao snomorica iz glave su hlapjele nesuvisle slike: uznemirena Zlatarica koja nešto krije, neobuzdani brat kockar, luda sluškinjica, i crni, blistavi konj. Alkemija ga nije nikad odviše zanimala, ali znao je da će u Pragu sa Zigmundom biti dobro: tajanstvena vjenčavanja metala nisu promijenila Zigmundovu vatrenu prirodu, znao je to iz pisama.

9.

Treći dan nije bilo više ni sela ni gradova na obzorju, samo gusta šuma i pust vlažan krajolik nad kojim su nadlijetala zloslutna jata mrklih ptica, glasajući se škripavo i huktavo, prilazeći suviše blizu kad bi mu popustila pažnja. Treće jutro probudio se oči i oči s tri zloguke ptičurine koje su stajale uz njegovo lice i netremice ga gledale. Malo njega, malo njegovog konja vlažnoj na zemlji - prepoznavao je taj pogled kod konja. Nije mu bilo spasa. A nadomak ni sela, ni mještana da objašnjavaju tajanstvenu bolest.

A kada je već treći dan sjedio sam i na rubu očaja, razgoneći granom uporna jata ptica, i kad bi već s dragošću dočekao pojavu bilo kojeg čovjeka, pogled tko zna zašto svrne prema šumi.
Iz šume mu je prilazio gizdavi, blistavi crni konj.
- Zaključala me je u sobu, nisam prije mogla stići - čuo je Johannes Croata.
- Idemo na Jug.
On se složi.
Onda se trgne i pogleda u konja.
Bio je to isti crni, blistavi konj, s istim ogrebotinama - ali naravno, nije mogao izgovoriti te rečenice.
- Opet groznica - pomisli Johannes Croata, uspne se na konja, i nakon tri strašna dana napokon usne, blago, sasvim blago tonući u san, sanjajući. mirnu i radosnu modrinu mora.