Dugacki su 40 – 50 cm, od cega dvije trecine otpada na rep. Boja im je živo žuto zelena s brojnim crnim mrljama, dok im je grlo jasno plave boje.
Veliki zelembac ima uzduž tijela 3 – 5 svijetlih pruga; raširen je po primorskim krajevima, dok je obicni zelembac po cijeloj zemlji.
Sljepica nalazimo u šumama i na livadama, a zadržava se pretežno u grmlju.
Javlja se i u planinama do 2000 metara nadmorske planine. Danju miruje a pred vecer odlazi iz skrovišta u potrazi uza hranom, koja se prvenstveno sastoji od glista, golih puževa i licinaka kukaca.
Iz zimskog sna budi se potkraj ožujka ili na pocetku travnja.
Pari se u travnju a u srpnju ili kolovozu ženka rada 5 – 25 živih mladih. Raširen je po cijeloj Evropi.
Smedi blavor je drugi beznogi gušter, ali krupniji od sljepica, može narasti i više od 1 m.
Živi samo na mediteranskom podrucju. Tijelo mu je valjkasto, žuckasto smede boje s kožnim naborom sa strane trupa. Ženka ne leže žive mlade, nego polaže jaja ispod grmlja. Mnogo je rjedi od sljepica.
Sljepic i blavor pa podsjecaju na zmije pa ih cesto uništavaju u uvjerenju da su zmije otrovnice.
Uz opisane vrste guštera za šticene su takoder endemicne crne odlike kraških gušterica sa otoka Visa, Barjaka, Sv. Andrije, Kamika, Brusnika, Jabuke, koje obitavaju samo na tim otocima.
Danas je sve popularnije držati egzoticne životinje; zmije, guštere i kornjace. No zbog nedovoljne informiranosti i ne poznavanja osnovnih potreba tih životinja dogada se da velik broj njih ugine u prvom mjesecu nakon kupnje.
Danas velik dio tih životinja potjece iz uzgoja na farmama, no neke posebno zahtjevne vrste uzimaju se direktno iz prirode za primjer služi podatak da od 50 pokušaja hvatanja, hvatanje preživi samo 30 jedinki. Njih 12 preživi transport, a samo 6 primjeraka doživi odraslu dob. Jedan par se uspješno razmnoži i to je ukupno 44 uginule životinje.
Da bi sprijecili takvo devastiranje populacije u divljini, nekad i ugroženih vrsta životinja, najbolje je raspitat se kojeg je podrijetla životinja koju želimo imati kod kuce.
Neodgovorno je i nepromišljeno uopce razmatrati kupnju kojom novcem uništavamo vrstu ciji je životni okoliš i onako ugrožen. To cak nije ni stvar prestiža vec; oholosti, škrtosti i zlobe vlasnika takvih životinja.
U posljednjih 500 godina izumrla je jedna na svakih stotinu vrsta viših
životinja u svijetu, a opasnost se nadvila nad još neke medu
njima. Izumiranje je »biološka stvarnost« svakoga živog
bica, jer nema nijedne vrste koja bi postojala više od nekoliko
milijuna godina a da se nije razvila u nešto posve drugo ili pak
nestala s površine Zemlje. Razlog današnjoj prorijedenosti
nekih životinja uglavnom je covjek. Od vrsta izumrlih u proteklih
nekoliko stoljeca možda je tek cetvrtina nestala iz prirodnih,
evolucijskih razloga, a za sve ostale su izravno ili posredno krivi
ljudski.
Preintenzivan lov i uništavanje staništa glavni su razlozi
nestajanju vrsta. Lov radi podmirivanja prehrambenih potreba, kakvim
se bavio pracovjek, a i današnji ljudi u nekim zabacenim dijelovima
svijeta, nije bio opasan za životinjske vrste u prirodi, ali suvremeni
nacini lova, radi trgovackog profita, nešto je posve drugo. Zbog
njega su nekoc mnogobrojne vrste dovedene na rub propasti, a neke vec
odlaze u propast.
Zakonima o zaštiti životinja u obliku medunarodnih sporazuma
te lokalnim nadziranjem lova putem lovackih dozvola postignuti su znacajni
uspjesi, pa su neke vrste opet u porastu. Još opasnije je, zato
što se teže nadzire, uništavanje prirodne okoline zbog
sve veceg pritiska stanovništva (krcenje djevicanskih šuma)
ili zbog potreba suvremene industrije (za sve vecim iskorištavanjem
prirodnih bogatstava). U sve više zemalja životinjske vrste
iz divljine mogu se naci još samo u nacionalnim parkovima, koje
je covjek osnovao da zaštiti rijetke preživjele pripadnike
nekadašnjih obilatih vrsta od vlastitoga haranja.
