Emil Čić, 
hrvatski novinar, 
glazbenik i publicist

Isus će ponovno doći;
već je ovdje




        Na 22. Zagrebačkim književnim razgovorima (odigrali su se između 28. i 31. svibnja u Europskom domu u Jurišićevoj ulici i manjim dijelom u Samoboru 30. svibnja pod radnim naslovom "Pisci pred trećim tisućljećem") irski književnik Desmond Egan bio je jedan od onih izlagača koji su imali najbriljantnije izlaganje i najjasnije stavove prema umjetnosti. Desmond Egan živi kao slobodni umjetnik i poznat je i priznat u čitavom svijetu engleskog govornog područja. Kao poznati irski pisac, prigodom Clintonova posjeta Irskoj, Desmond Egan bio je gost kod američkog predsjednika i njegove supruge, te je od njih dobio zahvalno pismo za impresije što ih je njegovo pjesništvo ostavilo na ovaj svjetski poznati bračni par.

 

        U Zagrebu Desmond Egan je govorio da danas u suvremenoj književnosti i umjetnosti uopće više nemamo solidnih kriterija, te da su standardi i profesionalnost u umjetnosti upropašteni. Zar umjetnik može biti neki neobrazovani, neuki pisac koji je uspio objaviti šest pjesama? A upravo takvi danas dobivaju prostor i priznanja: umjetnošću je proglašeno svašta. Izložiti ormar na ulici - postalo je umjetnost, bilo koji predmet postaje skulptura, a najbanalnija priča priznaje se za književnost. To je problem suvremene Europe i svijeta: odsutnost profesionalnosti i zdravih normi utemeljenih na talentu i obrazovanosti. Da biste radili bilo koji posao morate imati odgovarajuću kvalifikaciju ili priznanje relevantnih osoba, a na području književnosti, likovne i glazbene umjetnosti možete biti prihvaćeni i čak priznati na temelju uspješno prodavanih tj. objavljenih črčkarija! Govoreći o poremećenim kriterijima rekao je kako bi trebalo biti jasno da više vrijedi jedan stručni kritičar nego li loš umjetnik, te se založio za poštivanje kriterija književnosti (pa i drugih umjetnosti, jer sve su one "jedna umjetnost", kako u svome eseju "Peozija i ponor" sam kaže). U tom pravcu razvili smo i naš razgovor.

            Gospodine Egan recite nam nešto o svojim impresijama o 22. Zagrebačkim literarnim susretima, i što Irci znadu o Hrvatima i hrvatskoj kulturi?

Egan: Irci su uvijek imali afinitet za Hrvate i poistovjećivali su se s vašom borbom. Moj posjet Zagrebu ojačao je moj osjećaj poštovanja za taj veliki narod i njegovu kulturu; osjećao sam se kod kuće. Činjenica da ste uglavnom katolici za mene je zasigurno bila važan čimbenik. Skup književnika bio je zanimljiv i stimulativan; Nadam se da ćemo razviti veze i da će književnici i znanstvenici te pravi intelektualci kao što ste Vi (Emil Čić) doći u Irsku i imati udjela na "Simpozijumu Gerarda Manley Hopkinsa", internacionalnoj proslavi umjetnosti kakva dobiva prostor u zadnjem tjednu lipnja svake godine.

            U Zagrebu ste govorili o izgubljenim kriterijima u umjetnosti. U Vašoj knjizi "Smrt metafore" evidentno je da odnos prema Bogu igra vrlo važnu ulogu. Biste li bili tako dobri i elaborirali svoju tezu o piscima, izgubljenoj vjeri i izgubljenim kriterijima?

 Egan: Na mojem predavanju rečeno je sve što sam o tome imao za reći: Problem gubitka pravih kriterija u umjetnosti - vjerujem u čitavome svijetu - leži u filozofskom korijenu: u gubitku vjere u transcendentno. Poput Ezre Pounda moderni pjesnici (tj. oni koji zaslužuju ime pjesnika: ogroman broj viktorijanskih stihoklepaca u ovo ne ulazi) tendiraju usredotočenosti na detalj, na objektivnu stvar, žele je učiniti nazočnom u riječima i to toliko živo i cjelovito koliko je više moguće; to je govorenje za sebe. Razlozi za takvu promjenu pristupa po mome su uvjerenju metafizički: oni proizlaze iz intuicije kaosa koja se počela razvijati u vrijeme kada je Keats napisao svoju posljednju, veličanstvenu odu: revolucionarni se pokret rasplamsao čitavom Europom i, u atmosferi rata i nesigurnosti, stare vrijednosti i pretpostavke (s kojima se percipiralo život) dovedene su u pitanje ili su odbačene. Vrag nevjerovanja napredovao je - i Goya ga je stvarno naslikao u Los Desastres de la Guerra - i to više kao realnost nego kao simbol. Viktorijanski imperijalizam i njegova lakajska uskogrudnost su djelomice i uspjeli u postavljanju te nove filozofije koja je sve stavljala u pitanje: ta nesigurnost može se otkriti čak i u djelu Tennysona, čija Lady of Shalott umire u trenutku kada riskira prokletstvo suočenja s realnošću. Nije bilo spasa za dvadeseto stoljeće koje je bilo razdirano ratovima i genocidom, atomskim bombama, koncentracionim logorima i novim, neočekivanim barbarstvom, i to rođenim iz straha u kojem živimo, mičemo se i jesmo. A sve je nastalo zbog gubitka vjere. Umjetnost se našla usred uzbune: smisao o beznačajnosti nalazimo posvuda. Ekspresionizam, kubizam, dadaizam, surealizam, pop-kultura, konceptualizam ... svi ti pravci imali su svoje književne ekvivalente i svi su, na jedan ili drugi način, svoju polaznu točku imali u traženju novog rječnika koji odgovara na stanje. U vremenu potištenosti i straha započelo je duhovno kretanje prema jedinoj mogućoj sigurnosti: prema materijalnom svijetu sjetilnosti. Prema boji, obliku i satkanom tkivu i zvuku i vizualnosti. Prema predodžbi. Ovdje želim sugerirati, naglasiti, da su poezija i predodžba smisla ušli u novu vrstu odnosa, u odnos koji je direktniji i opsesivniji nego li je ikad bio. Procjep između metafore i značenja, između simbola i izražajnosti je nestao; medij je postao poruka. Detalj. Zvuk. Okus, osjećaj i miris trenutka - oni su, u kontekstu iskaza neke pjesme, predstavljeni kao dostatni sami sebi.

            U Hrvatskoj postoji grupa hrvatskih intelektualaca koja je počela vjerovati da odvratni kaos u lijepim umjetnostima ima značenje sotonine nazočnosti u kulturi općenito. Takve manifestacije možemo konstatirati u tzv. "rock-kulturi" (sotonističke pjesme) a ni klasika nije imuna od ovakvih prepada na lijepo i suvislo. Što mislite o tome? U svom eseju Poezija i ponor rekli ste: " Danas sotona više ne može pasti dužinom "Oštre strmine kristalnih bitaka" s bilo kojeg neba: on vreba u duši - ako ga uopće i individualiziraju." Prokomentirajte to...

Egan: "Sotona" za mene vreba u Iskonskom, Istočnom Grijehu, u akumulaciji krivog i u zlu drugih ljudi, te u prošlosti. To je prekrasan kršćanski uvid u stanje.  

            Ako naše vrijeme definiramo kao barbarsko doba, kako ste to u svojim tekstovima i sami rekli, s mnoštvom velikih i malih političkih tirana, je li Vama moguće reći: "Kao pjesnik predviđam dolazak Antikrista, vidim ga u svojim osjećajima i poetskim vizijama"! Ako je poet vizionar, je li za Vas moguće da imate takav predosjećaj, takvu destruktivnu viziju?

Krist će ponovno doći; već je ovdje.

Egan: Usprkos svemu ostajem optimist. Milost je svuda. Krist će ponovno doći i već je ovdje. Naime, poezija je jezik za Sada ; a ne - opći nesporazum o budućnosti (pjesnik kao prorok). Ali ovome bih dodao nužnu klauzulu - dopunu. Pjesma se postepeno može sagledati u svjetlu postavljanja u kontekst svog vlastitog vremena i autorova života. Kao što i priliči većini metafizičkih pjesnika devetnaestog stoljeća Emily Dickinson pjesmu započinje s određenom dosjetkom i putokazom prema činjenici da je njezino područje prije jedan nutarnji nego li izvanjski svijet. To je svijet njezinih vlastitih misli. Posredstvom riječi poezija je otkriće novih osjećaja, novih istina. uvid u univerzalno kroz osobno iskustvo; dijalog tijela i duha. O tim stvarima moramo govoriti diskretno, jer poezija izmiče definiciji, no smatram da smisao i katarza koju nam poezija donosi izvire iz zahvaćanja u doživljaj cjelovitosti života. Ali kao netko tko vjeruje u Krista ja ne predviđam dolazak Antikrista.

            Jedna od Vaših teza jest da poezija i politika mogu biti u dobro prožimajućem odnosu (slučaj grčkog pjesnika Yannisa Ritsosa). Neki pisci vjeruju da politika i ideologija ne mogu biti predmetom književnosti. No Aristotelova teza bila je da je glazba sposobna politički odgojiti čovjeka. Kako koristiti lijepe umjetnosti na pravi način bez manipuliranja ljudima?

Egan: Naravno da je Aristotel bio u pravu. Čitav ljudski život - u kojem politika igra središnju ulogu - građa je umjetnosti. U suprotnom odbacujemo većinu velikog spisateljstva i umjetnosti svijeta. Suprotan argument koristi se kao put za bijeg od odgovornosti - a mnogi sjevernoirski pisci su ga koristili. No, ja ne govorim o partijskoj politici nego o humanoj politici, koja nadilazi (uobičajene) sićušne stranke. Javna čitanja djela Yannisa Ritsosa mogu u Grčkoj privući dvije ili tri tisuće ljudi. Takav javni interes djelomice ima neke veze s politikom: U Rusiji, za koju mi je rečeno da ondje poezija može privući prostrana mnoštva slušatelja, sigurno postoji takav odnos - a na to ukazuje i pogled na Jevtušenkovu naoko jeftino stihoklepstvo. Ali Ritsos se nikada ne spušta na razinu sirovog propagandista koji bi mogao iskvariti politički stih, kao kod nekih stihova Majakovskog: ili na razinu političkog diletantizma kojem bi mogao podleći jedan Yeats. Ritsosova pjesma Corridor and Stairs impresionira načinom na koji u nama živi suzdržano jaki osjećaj uz složenost Ritsosove imaginacije. Ne mogu se složiti s pjesnikinjom Ednom Longley da bi "poezija i politika, poput crkve i države, morali biti razdvojeni" - osim ako je u nekim situacijama postojao takav izbor. Primjer grčkog pjesnika Ritsosa pokazuje da čak ni ne treba postojati razlika između politike i poezije; ili barem ne uvijek. Kada država pokuša kupiti poeziju, tada ona neizbježno nastoji nad njome vršiti i nadzor; plaćajući gajdaša ona pokušava naručiti i glazbu i tada sve ostaje politizirano, s jadnim rezultatima. Pablo Neruda je napisao malo što od neke važnosti nakon što je postao veleposlanik Allendeova (prokomunističkog - prim. E. Č.) režima, a njegovi posthumni Memoires dokazali su se kao veliko razočaranje - barem za mene. Kao i obično, poeziji nema mjesta u bilo kojem državnom ustroju (establishment), čak i tada kada bi ga država pokušala preuzeti pod svoj nadzor poet bi trebao ostati nezavisan. To je neupitno.

            Rekli ste da je većina irskog spisateljstva neprobavljiva: u Hrvatskoj nismo čitali svu tu irsku literaturu, i ne možemo to komentirati, no prema mome mišljenju suvremena europska literatura nije vrlo atraktivna. isto osjećam i za neke hrvatske pisce i druge umjetnike koji nastavljaju egzistirati: oni su loši. No, kako promovirati stvarno velike umjetnike, glazbenike i druge umjetnike? Nisu li oni potlačeni od strane netalentiranih ljudi koji su dobro organizirani u svoje vlastite "mafije" koje se (za zaradu) samo žele producirati po čitavome svijetu?

Egan: Ne možete promovirati grandiozno pisanje ili velike pisce: sve što možete učiniti jest osigurati da izvorni umjetnici (nasuprot neizvornih krivotvorina) budu priznati i promovirani. Promocija onih drugih u stvari guši one istinske stvaraoce. A kako bi poezija mogla dobiti mnogo pažnje od strane društva? Prije nekoliko godina išao sam En rute iz svoga Newbridgea u Irskoj s književnicima Jamesom McKenna i Michaelom Harnettom u mjesto Ennis, gdje su nam se priključili neki glazbenici poput Tommia Peoplesa i Paula Brocka - sigurna dva od najboljih - i dospio u potpuno praznu sobu, bez slušatelja! Mogu se kladiti da nitko od pisaca koji me čitaju i daju javna čitanja svojih djela, nije imao slično iskustvo. Nitko! Poezija u suvremenoj Irskoj: to vam je prazna soba iznad krčme. Mogu reći da me zabavlja dok to govorim, ipak i s osjećajem izvjesnog žaljenja, ali bez ogorčenosti. Do veće ili manje mjere tako vam je to uvijek bilo i uvijek će tako biti. Zar sami pjesnici (sada koristim tu riječ kao prazan pojam) nisu zaslužili dio krivice (ako pojam "krivica" pristaje) zbog gubljenja svoga čitateljstva/slušateljstva? A mogućnost mecenatstva, reći ćete? A Virgil i Augustus; Southampton i Shakespeare? Svaki od tih pisaca imao je podršku - ako to i nije trajalo vrlo dugo - od nekog privatnog i prosvijećenog patrona. Augustusovo sponzorstvo Virgila imalo je više osobnu nego li državnu težinu: kakav ideal - ali koliko ga je često svijet imao prilike vidjeti? A službena promocija sredstvima Sabora? Caka leži u tome da bilo koja agencija, koja distribuira javni novac, ima zadatak da promiče sve pjesnike - općenito: to je prilično korektno što se tiče poreznih obveznika, ali nije dovoljno dobro što se tiče stvarne poezije. Prva stvar koju bi takav literarni namještenik trebao naučiti jest kako da proguta ono tvrdo.

Jedna je zemlja zaista i pokušala poduprijeti poeziju na način različit od bilo kojeg koji smo mogli susresti. Naravno, mislim na svoju Irsku i na njezine škole Barda, koje su potrajale sve do sredine sedamnaestog stoljeća. Ovdje je službenik (arhivist? prim. E. Č.) file (tj. bard nižeg ranga) uživao priznati položaj u društvu - a taj je proizlazio iz pripadnosti ekskluzivnoj nasljednoj kasti i iz toga što bi takav bio podvrgnut dugom treniranju u struci. On je imao pravo zahtijevati posebno patronstvo i privilegije. U naše vrijeme za irske pisce postalo je uobičajeno da se na ona vremena osvrću kao na zlatne dane. Ali ako preispitamo rezultate svega toga, sjaj blijedi. "Poetetičari" i izrabljivači sustava pojavili su se u takvom broju da je Irski Sabor (Druim Ceat) morao raspustiti ono što je do tada postalo pravom stajaćom vojskom irskih pjesnika. Homer, a legenda to čuva kao istinu, prosio je kruha - a to je tradicija što se zadržala, do većeg ili manjeg stupnja, kod većine njegovih nasljednika, i u Irskoj nikada nije dovedena u opasnost da je nestane. "Može li se pjesniku uopće vjerovati" bio je Johnsonov lakonski komentar na vijest da je pjesnik Goldsmith umro dugujući dvije tisuće funta. Ako izvučete na površinu najbolje Irske pjesnike - pjesnike jezika - naći ćete da su većina njih živjeli u teškim uvjetima i siromaštvu. Pjesnik je skoro uvijek siromašan, jer društvo ne prihvaća njegovo/ njezino svjedočanstvo, kao na primjer, u slučaju najvećeg irskog pjesnika Patricka Kavanagha koji je živio u siromaštvu i koji je, zahvaljujući podršci njegova brata Petera i to kroz desetljeća , ipak mogao završiti u ubožnici (a ne na ulici).

            Što mislite o američkom političkom i kulturnom imperijalizmu te britanskom utjecaju na kulturu i politiku u svijetu? Kako to izgleda u Irskoj?

Egan: Kao Irac suprotstavljam se imperijalizmu svake vrste. Kulturni imperijalizam samo je aspekt onog financijskog i političkog imperijalizma. Dužnost je intelektualca da obrazloži i odbije lažno nametnute "kulturne" (u stvari, antikulturne) vrijednosti kao i da cijeni i promiče prave nacionalne vrijednosti. Potreba za vlastitim korijenima jest prava iskonska kulturna potreba. Prije nego li umjetnost dobije bilo kakvo šire značenje i konzumaciju, ona mora započeti na ukorijenjenoj percepciji stvarnosti: individualnoj, lokalnoj. Stvar mora postojati po sebi, prije nego li uzme udjela na bilo čemu drugome. Državni sustav nikada nije proizveo superiornog pjesnika, nikakvog Chaucera, Goethea ili Puškina; on čak nije omogućio niti pojavu bilo kakve uočljive osrednje figure. Jedan profesor književnosti, visoko istreniran u artificijelnom književnom mediju, nije pjesnik; sustav je proizveo povjesničare, i pisce čije su ih funkcije učinile prototipovima suvremenog novinara. Najbolji način, na koji se društvo može suprotstaviti bilo kojem imperijalizmu, te poduprijeti stvar poezije i vlastitih nacionalnih vrijednosti, mogao bi se sastojati u izvršavanju izvjesnih praktičnih funkcija: publiciranjem; davanjem pokroviteljstva i čuvanjem standarda posredstvom (nadziranih - prim. E. Č.) medija (a moja nada da će se to dogoditi izvire iz Vječnosti).

            U prošlosti dekadentni umjetnici, s početka stoljeća (futuristi, ekspresionisti i td) počeli su pisati umjetničke manifeste s namjerom da promijene svijet. I uspjeli su, ali ne na bolje, tj. prema kvalitetnijim kriterijima. Bismo li mi konzervativci, klasičari, trebali pisati manifeste prema klasičnim, kršćanskim kriterijima umjetnosti? Što bismo trebali reći u manifestu za treći milenij?

Egan: Manifest? Možda je to dobra ideja, ali upravo sada vrlo teško provediva.

 

An interview with Desmond Egan © by Emil ČIĆ

A Bibliography of Writing by Desmond Egan
Desmond Egan related links

Posjetite stranicu / Go to: Udruga Hrvatska - Irska

<--! --> Sorry, your browser doesn't support Java(tm). <--! --> Sorry, your browser doesn't support Java(tm).