tko je on...



slovenski english

Proslov - Andro Filipić
Otvorenje izložbe "Ovo je pokušao Dimitrije" - Ariana Rožić
Proslov - Ariana Rožić
Između erotike i nasilja - dr. Ljubomir Radovančević
Crtež kao ilustracija za haiku - Jože Volarič
Crteži Franka Bušića - Ariana Rožić
Zen kreacije - Diana Vego
Franko, ilustracije su super! - Marko Pak
O izložbi "Oda Babalon" u Zagrebu - Milan Žegarec Peharnik
Prštava genijalnost - dr. Tonči Štitin
Umjetnost Franka Bušića - dr. Ljubomir Radovančević
Riječ-dvije o slikarstvu F.B. - Petar Vulić
Proslov - Diana V.B.
Trigonometrijski luđak - Marko Žurić

PROSLOV

Interes likovnjaka za ljudskim tijelom dug je koliko i povijest likovnosti. U samom početku zaintrigiran “slikom i prilikom svojom” čovjek se uputio u potragu za svojim identitetom, pa i onim vizualnim, uvukavši se na kraju pod svoju kožu, u prasupstancu. Taj je interes ostao i danas kada je likovnost sama sebi razlog, “stvarnost sama po sebi”. Pritom se interes za model, za čovječje tijelo kretao od naturalističke vjernosti objektu kojeg se slika do vizualizacija koje su analitički dekomponirale ljudsko tijelo ili su ga kroz idealizam geometrije razlučile na osnovne strukturalne oblike. Viđenje se, naime, oblikovalo prema tome da li je tijelo bilo cilj ili samo povod, oštro dijeleći dvije razine svijesti. Onu fizičku i onu likovnu. Svaku sa svojim pravilima.

Slikarstvo Franka Bušića je one prve provenijencije s jakim oslonom na likovnost ekspresije, što ga čini neovisnim od pravila bilo kojeg od gore spomenutih nazora. On će se najčešće priklanjati fizičkom slogu ali će, kao na primjeru rješenja grudi, posegnuti za slobodom koja mu omogućuje autonomnost likovnog razmišljanja, što udaljava ove njegove radove od puke anatomske deskripcije. Majstor je rasporeda slikanih masa. Spretna impostacija njegovih aktova temelj je vrijednosti koju susrećemo na njegovim slikama. Može se pohvaliti i kadriranjem. Važan u tom nastojanju je crtež koji onako skulptorski zatvorene linije vodi igru pa je boja, uza sve što obrazložuje volumen tijela, u drugom planu, secondo u realizaciji ovih vizualizacija. Ako treba što preporučiti mladom slikaru onda se to odnosi na boju. Naime, nju bi trebalo slojevitije, kompleksnije tretirati kako bi ona postala ravnopravni partner onako slobodnom i vještom crtežu. Crtež do  tada ostaje temelj njegove ekspresije. Ne samo na ovim slikama. On ga je odveo i stripu gdje se taj njegov dar, onako sveden na samo crtež, još više, očitije iskazao. Uloga boje kakvu ona ima sada, na ovim slikama, određuje ove aktove kao one na kojima je putenost vrlo diskretno prisutna. Ako je ima, a ima je, ona se više nazire u metaforičnom sklopu nego u hedonizmu boje.Ova Frankova izložba je obećanje koje je na dobrom putu da se do kraja realizira. Dosezi ove izložbe su tome garancija.

Andro FILIPIĆ

(Recenzija je objavljena u katalogu za prvu samostalnu izložbu slika Franka Bušića, Aktovi, Muzejski prostor – Split, 11. - 19. 11. 1997.)

vrh stranice



UVODNA RIJEČ NA OTVORENJU SAMOSTALNE IZLOŽBE “OVO JE POKUŠAO DIMITRIJE” U KLUBSKOM PROSTORU SLOVENSKOG DRUŠTVA “TRIGLAV” - SPLIT, 19. 10. 1998.

Danas se zbiva velika produkcija u umjetnosti, slikarstvu pogotovo. Niže se više imena koja je teško zapamtiti, po nečemu izdvojiti... Umjetniku je teško oduševiti publiku, ostaviti jači utisak... Još je teže stvoriti nešto novo, ili na bilo koji način šokirati.Akademska naobrazba je jedan prekrasni i vječni medij duha. Međutim, za većinu polaznika postoji opasnost da ih “akademija” proguta, da se u svemu tome izgube, da zaborave što su htjeli.Za mene susret s umjetnošću, s umjetničkim u likovnom stvaralaštvu znači izlaženje van granica starog, van granica onog što doživljavam kao moguće.Zadaća umjetnosti nije da nas ostavi uljuljanima u našoj iluziji stvarnosti, nego da nas prodrma, potrese, osvijesti, da moralno pročisti licemjera u nama. “Svakoj pravoj umjetnosti imanentno je etičnost.” Mislim da je to normalno; ja to konstantno, od početaka svoga interesa shvaćam kao osnovnu crtu prisutnu u svim oblicima kulturnog izražavanja, bila to muzika, režija, fotografija...

Mene u umjetnosti zanima samo umjetnost, ne zanatska produkcija koja vodi ka smrti umjetnosti od zagušenja u kvantiteti produkcije.

Franka Bušića ne možemo promatrati kroz akademske klišeje, jer on niti ne pokušava da se tim kriterijima podredi. Bušićev pristup je “nešto drugo”, nešto novo, što u prvi mah zbuni, traži od nas da zastanemo i zapitamo se: “kako da to shvatim, kamo da to uguram?” Ako je uopće zadaća promatrača da stvari razvrstava po nekim ladicama - izmima.Racionalni čovjek u meni je zbunjen, iracionalno u meni osjeća da je tu negdje napipan (isto tako iracionalno) problem. Problem stvarnosti, egzistencija duha, metafizičko smeće licemjerja i moralno zagađenje ljudskog okoliša. Javljaju mi se asocijacije na starogrčke antičke drame i poimanje katarze i moralnog očišćenja. Kritičar i stručnjak ovdje svoju stručnost zasniva na poštivanju iracionalnog, na nenametanju vlastitog ukusa, predodžbe o dopadljivosti, no na poštovanju za “ono nešto”, što riječi teško mogu da izraze. Mislim da će u Bušićevom slučaju biti presudna ustrajnost i upornost da se “to nešto” iskristalizira.

Ariana ROŽIĆ

vrh stranice



PROSLOV

Franko Bušić je potpuno nekonvencionalna slikarska pojava. Uzima ženski akt kao vječnu likovnu temu tretirajući je na osoban i krajnje nekonvencionalan način. Površina njegova platna nemirna je, ugibana, sva u kretanju. Pršti energijom. Pri tome malo pažnje poklanja samom mimetičkom predstavljanju pojavne stvarnosti. Kondenzirajući osobne “razloge za slikarstvo” gradi vlastitim rječnikom svoju osobnu likovnu gramatiku čija pravila i okviri mu daju komfora da se izrazi u skladu sa svojim senzibilitetom, a taj je urbani, žestok, nekompromisan.

Našavši se u svijetu izvan uobičajenih konvencija akademskog pristupa umjetnosti zamjećujemo tragove pop-artizma, pogotovo u slučaju kolažnog kombiniranja nekoliko aktova, ili, ostavljenih otisaka slikareva dlana na površini platna. Ovo potanje unosi poseban duh svježine.

Generalni dojam koji slika ostavlja na promatrača je vangoghovsko zanemarivanje deskriptivnog u slikarskom postupku da bi se sve podredilo potrebi da se izrazi. A sam senzibilitet izraza je provokativan, žestok, energičan. Bušićevo slikarstvo je simfonija ritma, dinamika geste. Sama gesta, potez kistom, zamah rukom, dakle ritual slikarskog postupka, čin stvaranja slike pretpostavljen je samom utisku dovršenosti, što je osnovni kvalitet ovog opusa. Važna je sama akcija u kojoj mladi autor pollockovski nabacuje kistom kapljice boje da bi konzervirao trenutak. Osjeća se tekstura platna, taktilnost materije, u kontrastu koji naglašava poetiku nagog tijela žene, koje se koketno izvija u gipkim pokretima.

Crtež, ploha, svjetlo sjena isprepleću se na površini slike onako kako autor slijedi vlastiti slikarski instinkt. Kiparski gradi volumen, daje sraz svijetlih i tamnih boja, dugujući Matissu svježinu, zapravo sirovost formi te simbolističku upotrebu boje. Sama boja nema namjeru pripovijedanja ili opisa realne puti, predstavljajući u prvom redu odraz nutarnjeg svijeta. Tako se paleta sastoji od crvene i crne povezanih vezivom bijele koja daje voluminoznost tijelu, nabačena u okviru impresije svjetla, imaginarnog svjetla koje pleše po površini nage ženske puti stvarajući erotski ugođaj – s asocijacijom “look, but do not touch”.

Prostor u koji slikar nastanjuje svoje aktove je imaginaran, simbolično naznačen apstraktnim geometrijskim crveno-crnim plohama čija je uznemirujuća dinamičnost pojačana grafizmima. Tek ponekad objekt smješta pred kulise urbanih arhitektonskih motiva, sumorno nabačenih energičnim potezima kista jarkim bojama, koji ostavljaju utisak kao da gore.

Crtež povremeno igra autonomnu ulogu, dat impasto namazom kista, energičan, spontan, gotovo divlji. Franko Bušić kistom naprosto “pipa” oblike, da bi potom u transu nabacivao slojeve boje, gradeći sliku s prioritetom da sačuva svježinu, neposrednost trenutka.

Ne boji se izreći slobodu, radost stvaranja, kreacije, igre, radost putenosti.

Ariana ROŽIĆ

(Recenzija je objavljena u katalogu za drugu samostalnu izložbu slika Franka Bušića, Ovo je pokušao Dimitrije, Slovensko društvo Triglav - Split, 19. - 29.10.1998.)

vrh stranice


FRANKO BUŠIĆ: IZMEĐU EROTIKE I NASILJA,ACTION PAINTING-a I DADE

Splitski slikar i (haiku) pjesnik genuini je umjetnik. Našao je sebe u okrilju kreativnosti: stilski nabrekao, eksplozivan, koncentriran na tijelo (žene). Kombinirajući kolažnu tehniku, polokovsko rasštrcavanje polikolorom, ide za unakaženjem, ali i prikazom ljepote uprljane grubošću i nasiljem, bez fabuliranja, naracije. Ogorčen na novouljepšani vrt, razgrće sve pokušaje “estetizacije” rugobe Svijeta, nošen zanosom hormona, rastrojstva, packanja, drljanja, brljanja u svakom smislu. Videći i nastojeći podsticati revival dade u diletantskim okruženjima, potražio je potkrepe na onim (sada) inozemnim stranama, gdje razumijevanja niču brže i rastu rapidnije, željnije i zelenije, priželjkivanije, nego s ove strane plota od pletera, pogotovo ne u metropolitanskim sazviježđima.

Dajući naslov splitskoj izložbi “THIS HAS BEEN ATTEMPTED BY DIMITRIJE” (oba zadnja kataloga su u koloru, dvojezična, o istom trošku, za proboj na strana afirmativna tržišta), unakaženo je (ipak ne do kraja), već škrofolozno unagrđeno poprsje Marilyn, shodno mračnoj joj smrti.

Bušićevi radovi samo podsjećaju na grafitoidne blezgarije po urbanim fasadama i drugim podobnim površinama, a dadaistički manifesto zbrkan je shodno takvom programu, i narcisoidan, dakako. Hemingvejevska “muškatost”, dadaističke kompilacije i citatnost, rezbarenje i kasapljenje vlastite fotografije, nije bez odjeka iz, sada još ipak ne anakronih, ali prohujalih kretanja. I svaki bi se support dao takvoj umjetnosti stavljenoj na pravo mjesto u demokratičnosti cvata 1 000 cvjetova, u carstvu slobode, a ne nužnosti, u okruženju otuđenja.

Bušićev je svijet od spontanog odabira tehnike, tematike, ekspresije, odraz njegova bivanja kao postbalkanca u ovim vremenima sa sloganima NO POLITICA - DADA i sintagmom poput lebelinga TO JE ISPRAVNO.

Likovni bi se izraz Franka Bušića mogao svrstati među ekspresionistička nastojanja u neskladbi s molilitetnim lijevanjem i nabacivanjem piktoralne tvari, pojačavajući tvarnost i tvornost slike. Matisovski su poučci također uvriježeni u potku ovakve imaginacije i ekspresije, natruhe dalijevskog u prezentaciji afirmacijskih pokušaja. Revolt, grubost, osuda, razočaranost, ali i trijumf života, oživotvorenje seksa, nalazi svoga puta do željnog gledatelja.

Dr. Ljubomir RADOVANČEVIĆ

(Recenzija je objavljena u katalogu za 5. samostalnu izložbu slika Franka Bušića, In memoriam, Klub Palach - Rijeka, 18.3. - 1.4.1999.)

vrh stranice



CRTEŽ KAO ILUSTRACIJA ZA HAIKU

Likovno opremanje tekstova posebna je grana likovne umjetnosti koja prati izražavanje pisanom riječju od njezina postanka, znači već od onda kad je čovjek tek počeo znakovima obilježavati nešto iz svoje svijesti: ponajprije poruke, potom misli i na koncu umjetnost riječi. Vjerojatno su prvi “zapisi” poruka bili crteži-slike (u pijesku ili u mekoj ilovači uz rijeke ili jezera, što se i nije moglo sačuvati), a to potvrđuju i o tome govore  ostaci prapovijesnih špiljskih crteža, koji su bez ikakvih znakova koji bi sličili na pismo. Čovjek je uobličio DOGAĐAJ i ostavio nam ga kao svoj krik, odnosno potvrdu da je tamo i bio. Više tisućljeća kasnije Guillaume Apollinaire je tako izgovorio  misao da je svaki DOGAĐAJ pjesma, te nam je svoj “krik” iz PRIRODE zabilježio, što je nekoliko stoljeća prije njega u svojim HAIKUIMA spjevao Bashoo, ali ne kao vapaj prirode, već kao nježno pjevanje, a najčešće kao šapat uspavanke. Čak i klinopis više podsjeća na likovni oblik nego na današnje pismo, znači razvijao se  pojednostavnjenom i ujedinjenom likovnom porukom. Većina prapovijesnih "poruka" sliči na životinju, što je samo po sebi razumljivo, jer je životinja u onim vremenima omogućila čovjeku opstanak. U klasičnim haikuima koje čitamo, ravnomjerno su zastupljeni biljke i bića, jer je HAIKU DAH PRIRODE U DUŠI ČOVJEKA.

Ovo pomalo maštom obojeno razmišljanje prikazao sam stoga što ispred sebe imam zbirku kopija crteža slikara, pjesnika i esejista Franka Bušića, među kojima biram one koji će krasiti pisanu riječ sljedećega broja glasila HAIKU DRUŠTVA SLOVENIJE - "GODIŠNJA DOBA". Zavidan sam jer možete uživati u originalima tih dopadljivih, na pogled skromnih, a iskazom bogatih kroki crteža prirode, u smislu nekako pravih haiku. Odabir nema namjeru gomilanja po kakvoći - svi su dobri, samo ih je previše te pokušavam odabrati one koji bi najviše koincidirali sa sadržajem glasila. Odabir se zasniva na prijašnjoj tvrdnji da je HAIKU DAH PRIRODE... pa stoga nešto trenutačno, sadržajno zgusnuto, kratko ali iskazno, jezgrovito i umno produbljeno, a čega u ovoj zbirci FRANKA BUŠIĆA ne nedostaje. Istina je da upotrebljava više crteža iz životinjskog a manje iz biljnog svijeta, pa ipak je bogatstvo stvaralačkog duha veliko.

Da spomenem samo nekolicinu zanimljivo usklađenih cjelina tog bogatog životinjskog carstva, koje oku i duhu ne nude osjećaj zarobljenosti životinja u životinjski vrt - u krletku, već dopuštaju osjećaj slobode, radosti i pjevanja, bez obzira  radi li se o KREKETUŠI - žabi koju čujemo kako krekeće i vidimo Bashooa kako je promatra, kada skače u ribnjak, te odjekuje onaj poznati zvuk. LEPTIRU koji nudi osjećaj neodlučnog leta, koji u letu nepredvidljivo mijenja smjer, kao da ne zna gdje da leti, a ipak leti k cilju. GUŠTERU koji napregnuto (možda svjesno) sjedi na toploj stijeni, svakog trenutka spreman da se skrije u sklonište. VRAPČIĆU kojemu iz otvorenog kljuna čujemo zviždukanje na rascvaloj jabukovoj grani, koji je uvijek s nama, a nikako da bude naš, jer više voli svoju jadnu slobodu uz neprestano zviždukanje - kakva čovječja ironija na  zviždukanje. GOLUBU kojeg vidimo u hvalisavom držanju, koji inače predstavlja upravo polijetanje - možda je pismonoša, koji odnosi važnu poruku u daleka mjesta, što je u vrijeme Bashooa valjda bilo interesantno i važno. PALIČNJAKU koji sada nije nevidljiv, već je posebno uočljiv, te nas pecka svojim buljavim očima koje nas prisiljavaju da zažmirimo. Još su tu KOJOTI koje čujemo kako urliču na mjesec, i SLONOVA rila, koja podsjećaju na toliko poštovani krik u prostranstvima Afrike i Azije. Među kopnenim životinjama ne smije nedostajati  SPUŽ koji u svijesti upriličuje sporost te istovremeno upornost. Među morskim životinjama ne nedostaju RIBE kao brzi plivači, koje nestaju ispred oka kao bljesak, te spori, mnogosmjerni i oprezni RAKOVI i SIPE, kojima bi i uz brojne pipke usput pripisali karakteristike gmazova.  Autor bi pogriješio u namjeri, ako ne bi nacrtao BIKA, dovoljna je glava s bikovskim pogledom, koji promatrača uz nekakvu melankoliju ubode pitanjem, te je tu još savijena crta, koja gore ocrtava snagu leđa i dolje prsi, a ostalo se gledatelj može po potrebi i sam prisjetiti. Najvjerojatnije bi bio grijeh, ako bi među životinjama zaboravili najvjerniju čovjekovu životinju - PSA. Glava domaćeg psa nas s vrlo gustog crteža tako upitno promatra da je za pretpostaviti kako će svakog trena zalajati u pozdrav, te nas želi pitati, što ćete mi reći, hoćete li odgovoriti ili na moj račun napisati HAIKU?

Iz biljnog svijeta nam BUŠIĆ predstavlja različito cvijeće, naročito MAKOVE koji su na crtežima tako izražajni da bez obzira na crni porub u svijesti po želji postanu crveni pa i drukčiji. Taj lijepi a plašljivi cvijet koji sa svojim velikim a nježnim cvjetnim laticama odmah podliježe ljudskoj grubosti izdržljiva je i prkosna biljka, za čas procvjeta kao korov (nazvali smo je divlji mak) na polju među pšenicom, gdje je nikako ne očekujemo te se čovjeku nudi u svoj svojoj ljepoti, sa svojim velikim vrlo izloženim cvjetovima, često u crnoj ili crvenoj boji, iako pamtim iz djetinjstva da je mama imala u vrtu, kao što je rekla, pitomi mak i drukčije boje, ako me pamćenje ne vara, modre ili bijele boje. Nižu se ispred nas vrlo interesantni ČIČCI, ta izdržljiva biljka koja za boravak bira najskromnije i najnedostupnije krajeve, te se uz to još od glave do pete zaštiti  bodljama. To je moja najljepša ukrasna biljka, ne samo cvjetovi, i ostala razgrananost (stabljika) u meni budi poštivanje ljepote prirode. Nižu se i razne neodređene biljke u cvatu koje u umjetničkom pojednostavnjenom rješenju probude osjećaj čovjekovog likovnog stvaralaštva prirode. Interesantan je prikaz uobičajene močvarne trave - ŠAŠA koji se uz duže promatranje u svijesti počinje njihati, kao da ga njiše lagani povjetarac koji će sada stvoriti i val na vodi. Na kraju bih rado od tog biljnog svijeta spomenuo i ANANAS, to što nije niklo ispod našeg neba, a što je gost naših izloga i često stolova. Pogledom osjećamo tu zelenu svježinu prožetu  toplinom i razvrstano saće  nekim čudnim izraslinama na površini što na vrhu krasi nekakva perjanica u obliku dužih zelenih listova poput cvijeta.

Zar čovjek ne bi pisao HAIKU uz razmišljanje o prirodnom blagu koje nam je u svojim brzopoteznim krokijima s disperzivnim a ipak bogatim i zgusnutim crtama prikazao umjetnik? Ako to ne bi radio, izgubio bi nešto bitno, ako se s time ne bi susreo, bio bi prikraćen za nešto plemenito i bogato.

Možda bismo bili nepravedni, ili barem pristrani, ako bismo zastali diveći se samo BUŠIĆEVOM prikazivanju PRIRODE (životinja i biljaka), ako bismo u likovnom mišljenju  ostali samo haijini, te pri tome zaboravili njegovo crtanje ČOVJEKA, što nikako ne zaostaje za mišljenjem koje sam izrekao do sada, možda ga barem malo preseže - nadmašuje. Njegovo crtanje ženskih aktova je IZVANREDNO, pogotovo kada su to crteži u boji - širokopotezni, ne potpuno obojeni, u nekakvoj kombinaciji crno-crveno-bijelo na karo podlozi, bez obzira radi li se o crtežu glave, poluakta ili akta - sve su to uzbudljivi, nasrtljivi i vrištavi te kvalitetni likovni radovi - ostvarenja i ispovijesti umjetnika koji zavrjeđuju pažnju gledatelja i pohvalu poznavatelja. Interesantni su čisti crteži kada u nekoliko širokih poteza ispred našeg pogleda iskrsne uobličen pogled Kineskinje koja nas  zatvorenih usana nepomično promatra, ili u zelenilu lagano skriven poluakt koji se stidljivo osvrće da li tko promatra.

Kako malo napora je potrebno talentu da nam nekakvom lagano oivičenom nesvakidašnjom prazninom dočara najtajanstvenije biće prirode - tijelo čovjeka, k tome još s određenim psihološkim učinkom izraza, znači za one s još zahtjevnijom psihom, za iznenađenje i oduševljenje dostatno je nekoliko crta.

Na kraju pitam se što je to zapravo HAIKU ilustracija – HAIGA? U mislima imam HAIBUN, što je u biti prozna ilustracija HAIKUA (ili možda obrnuto). Uz to mi se nameće misao da li možda haiku nije prikaz, ilustracija viđenog - takvog crteža, jer čovjek DOGAĐAJ najprije vidi u prirodi te ga tek onda kao misao ocrta riječima - u pisanom obliku kao HAIKU – taj zgusnuti, izbrušeni, pomalo tajanstveni osjećaj TRENUTKA.

Jože VOLARIČ 

sa slovenskog preveli Jelka Knezović i Boštjan Matjaž Kordiš, lektorirao Ivo Antič

Esej je objavljen u katalogu za 4. i 6. samostalnu izložbu slika/crteža Franka Bušića,
Haige, Razstavišče Union - Maribor, 12.2. - 8.3.1999. Gradska knjižnica - Samobor, 1.4. - 1.5.1999.

vrh stranice



CRTEŽI FRANKA BUŠIĆA

Na današnjoj splitskoj i hrvatskoj likovnoj sceni teško je istači se, teško je moguće biti drukčiji, poseban ili iznenaditi nečim što nije već viđeno. Ipak, izgleda da Franko Bušić u tome uspijeva, preokupacijom da se izdvoji ili ostane van sfere građanski ili konvencionalno shvaćene umjetničke djelatnosti. Baveći se slikarstvom, ilustracijom, poezijom, prozom, te posebice alternativnim oblicima umjetničkog izražavanja, u svojoj autorskoj osobnosti ujedinjuje na prvi pogled nespojive umjetničke forme. Tek posredstvom dojma da postoji nit vodilja koja povezuje bitno, te sigurnosti u vlastitu viziju o mjestu i ulozi umjetnosti u društvenom životu stečemo cjelovitu predodžbu o tome što nam Franko Bušić želi reći.Shvaćanje umjetnosti na neakademski način, simpatije spram dadaizma, nihilizma, sklonost ironiziranja lažnog i licemjernog u građanskom moralu.Bušićeve ilustracije njegove vlastite haiku poezije najčešće su na razmeđi crtačke i grafičke tehnike, otvorene spontanosti, eksperimentu, afirmaciji slučajnog, nenamjernog, trenutačnog. Sažima oblike u bitno, u nekoliko poteza, mrlju, bez zalaženja u deskripciju. Ne težeći zanatskoj savršenosti želi afirmirati neposredni doživljaj, trudeći se da ne naruši, ili zatrpa suvišnim težnju ka što većoj jednostavnosti.

Ariana ROŽIĆ

(Recenzija je objavljena u dva kataloga: u katalogu za 4. samostalnu izložbu crteža/slika Franka Bušića, Haige, Razstavišče Union - Maribor, 12.2. - 8.3.1999. - taj je katalog izdao organizator, interno - , te u katalogu za 4. i 6. samostalnu izložbu crteža/slika Franka Bušića, Haige, Razstavišče Union - Maribor, 12.2. - 8.3.1999., Gradska knjižnica - Samobor, 1.4. - 1.5.1999.; recenzija je također čitana na TV Slovenija 1, 13.2.1999.)

vrh stranice



ZEN KREACIJE

Svjedokom smo novog vala japanske haiku poezije koja kupa svojom svježinom umove cijelog svijeta. Umjetnički izraz u haiku ilustracijama, zvanim HAIGE, može biti raznovrstan, ali uvijek ih krasi ona izvorna jednostavnost. Riba, cvijet, ptica ili pak žena, motiv je naoko prost, ali koliko se toga suštinskog, božanskog može ogledati u prikazu takvog mikrokozmosa? Saživjeti se s likom ptice, te crnim tušem, veoma brzo, dok nam trenutak ispunja duh prirodom tog bića, izraziti se s nekoliko poteza, veoma odlučnih, te stvoriti pticu, naslikati haigu, uzeti moment koji nam jasno pulsira negdje u svijesti i zaustaviti ga na papiru, pravi je oblik japanskog zen slikarstva. Kao što i sam haiku kroz riječi proizvodi sliku iz prirode, tako i haige, karakterističnošću svojeg prikaza, predočavaju duh naslikanog objekta, slikaju haiku. Pitamo se što na nas ostavlja jači dojam, riječ ili slika? Ili su nerazdvojni? Rezultat je u estetskom shvaćanju jednog ili pak drugog. Raznovrsnost haige ovisi o autorovom temperamentu, izraženom kroz nemirom ispunjeni cvijet, ili pak uzvišeni ljubavni pijev, ili dubokom toplotom oslikani pejzaž, uvijek kroz krajnju stiliziranost. Haige Franka Bušića snažno u nas utiskuju svoje likove suptilnom nježnošću pravog poznavatelja prirode i opipljive stvarnosti. Linija nije stroga u svojoj formi, ona se miješa s površinom razlivenog tuša i unosi komponentu slučajnosti. To se dešava uglavnom na mjestima koja označavaju sjene, te stječemo dojam da se priroda poigrala, ili se pak autor poigrao spontanošću same tehnike tuša, podređujući je prirodi.

Sve u svemu, vješto manipuliranje hotimičnim i slučajnim nije mu izmaklo kontroli, već je obogatilo haige jednom dimenzijom izraza specifičnog Franku Bušiću. Bogat opus riba, rakova, ptica, životinja ili cvijeća, otvara put mašti u neiscrpne dimenzije metafizike zena.

Diana VEGO

vrh stranice



FRANKO, ILUSTRACIJE SU SUPER!

Posebno mi se sviđaju: trava, bik, pastrva, oba slona, sjedeći ženski akt, i stojeći akt sa spuštenim rukama. Sviđa mi se tvoj pristup. Jako! I meni osobno je baš takav najbliži (no da, bio, sad naime ništa ne radim...).

Magična crta s prelivom u sebe - kao da autor traži objekt i objekt traži, nađe njega. Kao pogled u talog kave. I sam sam nekad crtao ilustracije samo s perom, no ubrzo sam uvidio da ne nude dovoljno mekoće (sloboda interpretacije, emocije); s uporabom kista objekti dobiju suptilniju energiju, prozračnost, auru... da, mogao bih reći duhovnost. Zanimljivo, nikad prije nisam o tome razmišljao. Kao da bi naslikao njen duh a “ne” stvar samu. (Kao odjek te misli čujem riječ haiku...).

Franko, neću ti lagati da mislim kako si materijalnost već prevazišao (možda to i nije tvoj cilj...). Ali mogu ti iskreno priznati da si mi pokazao put do današnje spoznaje. Hvala!

Ja bih (naprimjer kod ženskog akta) veću pozornost posvetio rukama - možda zato, jer dodir meni asocira nježnost; što je moj bistven pristup do žene. Naravno, tako smo opet duboko u materiji. Način je taj koji je može prevazići. Svako izabire svoj put. Ostani takav kakav jesi. Meni se tvoj pristup sviđa

U Mariboru, 25.VIII 1998.Marko PAK (fragment iz pisma)

vrh stranice

 

O IZLOŽBI FRANKA BUŠIĆA “ODA BABALON” U ZAGREBU

Od 30. siječnja do 15. veljače u prostorijama “ATTACK-a” (Autonomne tvornice kulture) u Zagrebu postavljena je izložba likovnih radova Franka Bušića, splitskog umjetnika. Ciklus pod nazivom “Oda Babalon” sadrži erotske aktove izvedene kombiniranim tehnikama crteža i kolaža. Kako sam autor ističe, želja mu je ispuniti prazninu u hrvatskom slikarstvu nastalu između avangardnih pokreta s početka stoljeća i suvremenih stremljenja. Tako u svom radu Bušić kombinira ekspresionističke i nadrealističke elemente, a dadaističke nazore pridodaje u naslovima djela težeći svjesnoj provokaciji. U prilično smjelim aktovima prevladavaju crvene i zelene boje, a težnja za dočaravanjem trenutnog unutrašnjeg doživljaja ostvaruje se poentilističkim intervencijama ili uporabom naknadno nanesenih linija i raznog kolažnog materijala. Ovom izložbom autor je bez kompleksa ušao u svijet erotike kakva jest, bez lažnog morala ili zatvaranja očiju pred svakodnevnicom. I samim naslovima svojih aktova kao: Je t’ aime, bez filtera ili Splitska prostitutka Bušić je nesmiljeno provokativan stoga i ne čudi što mu je ova izložba odbijena za postav u galerijama diljem Hrvatske, a i u ovom alternativnom prostoru divljački su mu uništena dva rada. Znači li to da naša malograđanska sredina, okružena pornografijom svih vrsta i oblika ne može podnijeti otvoren pogled na erotiku pa čak niti kroz prizmu umjetnosti ovog nadahnutog mladog umjetnika? Ako je doista tako, možemo uskoro očekivati naputke što i kako valja slikati, pisati, izreći, a to smo već negdje vidjeli na djelu...

Milan ŽEGARAC PEHARNIK

(Osvrt je objavljen u katalogu za 7. samostalnu izložbu slika Franka Bušića, Proljeću u čast, Otvoreno pučko učilište - Split, 11. - 25.5.1999.)

vrh stranice



PRŠTAVA GESTUALNOST
I
POLLOCKOVSKA RAZIGRANOST         

(...) Promjene koje se danas događaju na likovnom planu, formiranju nove estetike, odvijaju se takvim tempom da je gotovo nemoguće sve pratiti ili imenovati. Pokušaji zaborava, odbacivanja svake tradicije, isprepliću se s ponegdje tvrdokornim nastojanjima očuvanja akademizma i svojevrsne konfekcije koja vodi uniformiranosti. Bušić, kao izraziti slikar-individualac koji ne funkcionira po nekom obrascu, protivnik je akademske savršenosti, popartističkom ironičnosti povezuje nadrealističke elemente s neoekspresionizmom, držeći se toga da njegovo slikarstvo i nema pravog cilja, nije u tendenciji ili stilskom programu, ne haje za fiktivnim majstorstvom forme. Na njegovim slikama učestalo se pojavljuje motiv nage žene, svakako i zbog toga što on kondenzira različita značenja i upućuje na autorov unutarnji imaginativni svijet. Bušića uzbuđuje zavodljivost boje, svježina njezina kontrasta, i ženska erotika, tjelesni aspekt stvari. Očigledna je želja za istraživanjem i eksperimentiranjem unutar određene tehnike i teme, ali i pokretanje nekih vječnih pitanja koja teže demistifikaciji slikarstva i ljudskog cinizma. Tu nema mjesta dobroj udešenosti, tihoj glazbi ili melankoličnoj atmosferi, već sve pršti u konfuziji suvremenog svijeta koji će postati poligonom za neobuzdani uzlet mašte i nagona slikara prštave gestualnosti i pollockovske razigranosti. Erotikom nabijena gola ženska tijela izložena su udarcima kista, obojenim dlanovima slikara, uprljana šarenim mrljama boje, ekstaza koja uzbuđuje i ruga se konvenciji, skrivanju, vulgarnosti koja postaje krik požude u svijetu kojim trijumfira ravnodušnost i zasićenost. Bušić zanemaruje metjerske norme i usredotočuje se na ekspresiju, naprsla zrcala koja nude sliku samozaborava, prestajući biti samoj sebi svrhom … u općoj prolaznosti svijeta i snova orfejski uzlet u nepoznato zamijenjen je opsesivnim portretiranjem erotskih scena, izazovnog plesa tijela koje postaje tek puki objekt. Nije li to ujedno i bolna slika suvremenog svijeta, depersonalizacija koja svodeći ženu na pogansku i hedonističku dimenziju potvrđuje enigmu svijeta, jednako kao i težnju autora da svojim opservacijama dodirne i pitanja naše odgovornosti? (...)”.

Dr. Tonći ŠITIN

(Recenzija je čitana na Radio Splitu, 12. svibnja 1999., te objavljena u katalogu za 8. samostalnu izložbu slika Franka Bušića, Kriza identiteta, Hrvatsko narodno kazalište - Split, 15.6. - 5.7.1999.)

vrh stranice



UMJETNOST FRANKA BUŠIĆA

Moguće je da će se mnogi koji vide slike Franka Bušića, vjerojatno zgranuti da sam se usudio ”to” nazvati umjetnošću, te posumnjati da imam znanja i ukusa glede tih sadržaja i načina izraza. Ali, ”de gustibus non disputabant”. Pod umjetnošću sam prvenstveno mislio i na poeziju Franka Bušića, koja je uostalom konkordantna, sintona  i rezonantna sa likovnim izričajem ovog autora, jer oba umjetnička izraza proizlaze iz istog mentalno-spiritualnog sklopa i ustroja ličnosti, Bušićeve duševno-duhovne građe, konszitucije, razvoja, osobnosti, sadržaja, preokupacija, vjerovanja, uvjerenja, njegovanja ukusa itd. itsl. Poznavatelje povijesti erotike (erotske) umjetnosti neće iznenaditi teme i prikazi koje vidimo na Bušićevim slikama i čitamo (slušamo) iz redova i između redova-stihova njegove poezije. Na osnovu poznavanja i procjene Bušićeva cjelovitog djela (poezije i likovnosti), koje je tek u potenciji, u nastajanju, na početku (iako nisu ”prvi mačići”), jer riječ je o mladom umjetniku (rođen 1971.g.), može se slobodno zaključiti da se radi o talentiranom, slobodnom, spontanom (od ”sui sponte” = s voljom), hrabrom, oslobođenom, smionom, ”otkačenom” (u dobrom smislu), heurostički spremnom, voljnom istraživaču paralelnih erotskih svjetova, umjetničkog (poetskog i likovnog) izraza, dubina i ponora, ronioca svoje ”očarane duše” (Romen Rolan), beskrupuloznog, odvažnog uspoznavatelja samoga sebe (u smislu parole ispisane na frontonu Apolonova hrama u Delfima ”Gnoti se auton” = upoznaj samoga sebe!), ali i proučavatelja društva, socijalnih i emocionalno-mentalnih fenomena, femininosti, maskulinosti (po C. G. Jungu: anime i animusa - trajnih arhetipova), spolnosti, relacija među muškarcima i ženama, razvijatelja i otkrivatelja svih aspekata ne/humanih odnosa među spolovima. O tome svjedoče pjesme i slike (splitskih) prostitutki s ispravnom intonacijom te sramote ljudskog roda, (od malograđana nazvane najstarijim zanatom), sa snažnim iskazom istine u lice tog zla. Ironični je odmak odmah iskazan u slikama i njihovim naslovima, o perverzijama incesta npr.

Ime i već dosadašnje djelo Franka Bušića zaslužuju mjesto u erotskoj umjetnosti Hrvatske, jer odskaču u itekako oskudnoj produkciji ovakve intonacije. Za svaku su pohvalu bile izložbe u Zagrebu (u Umjetničkom paviljonu - autora uglednih likovnih kritičara i u Otvorenom sveučilištu - tada ”Moša Pijade” sa sudjelovanjem René Hollosa uz festival erotskog filma, sedamdesetih). Nadasve potrebnu antologiju erotske poezije (i proze) Hrvatske nažalost još nema, a rijetke su i antologije ljubavnog pjesništva (npr. ona Branislava Glumca: ”Moja prva ljubavna pjesma”). U takvoj bi se (za sada imaginarnoj) antologiji svakako našlo prostora za erotske pjesme Franka Bušića, koje odskaču svojom snagom, dojmljivošću, porukama izazovom, osobito malo/građanskom, hipokrtiskom, pseudo/puritanskom, neo/konzervativnom duhu, koji još uvelike kruži, kuži  i vlada ovim parcijalno zauvijek KuK obilježenim gradom (po arhitekturi, mentalitetu, klerikalizmu, pogledima, kleinbürgerovštini etc.).

A isto tako i Bušićeve slike, usporedno s njegovom poezijom, pridonose oslobođenju snage i ljepote ljudske seksualnosti unatoč i usprkos, ali i baš zato, (quazi) vulgarnosti, vulgarizmima koji su još neotupljeni, i njihovim sklopovima, što je sve u funkciji likovno-poetskog izraza, i jer se ne može sjediti na dvije stolice (blago rečeno). Svojim tehnikama, metodama, načinima izraza, poetikom, motivistikom, imaginacijom, ekstremima, ekscentričnošću, ekspresivnošću, impresijama, Bušićeve slike, čije forme (savršeno) odgovaraju sadržajima, zrače (namjernom) prljavštinom, ljepotom rugobe, šokantnošću, ironijom pornografije, brutalnošću iskaza. Tu se isprepliću i action painting Jacka Pollocka i art  brut Jean Dubuffeta (1901.) i drugih kao i stvaranje otiska po nekom principu ready-made-a. Npr. otisak dlana autora kao impakt ruke, što potječe još iz primordijalnih vremena, iz praljudskih svetišta, a susreće se i u modernoj umjetnosti. Dlan je ovdje u ulozi pars pro toto čitavog tijela modela (što je prvi učinio Yves Klein). Za razliku od Kleina, Bušićeve su slike slikane penisom samo u mataforičkom smislu. U kombinacijama raznih tehnika i metodoloških postupaka (tempere, akrilika, polikolora,tuša, akvarela, gvaša, uljnog i voštanog, te suhog pastela, rastera, kolaža, špricanja, rastjerivanja boje puhanjem, šrafiranja, šatiranja, tašizma, poentilizma, prekrivanja, pa i dekalkomanije, frotaža i drugih mixed media - kombiniranih tehnika), što je sve u službi antiakademizma, ali i profesionalizma slobode i liberalizacije sredstava i tematike, te načina (likovnog) izražavanja.

Kao što su (prvo ona samu sebe), pa na neki način Andy Warhol i Dimitrije unakažavali (škrofuloznim priraslicima i drugačije) Marylin Monroe, tako i Bušić kreće tim tragom prljanja jednog mita, od fotografije sa kalendara do portreta, uz Bušićeve ironično-duhovite naslove, razotkrivajući suvremene fenomene i trendove igre, demitologizacije, etc.

U povodu umjetničkog djela Franka Bušića moglo bi se razviti (golem) disput između širokih interdisciplinarnih, transdimenzionalnih fenomenoloških i tematskih područja erotike, pornografije, kiča, ”dilentantizma-amaterizma” mode, ”ne)ukusa itd. jer nesporno zadire u sve pore i ponore ljudskog odnosa prema seksualnosti koja uspijeva ovdje tražiti i nalaziti nadasve slobodnog izraza bilo kroz poetski, bilo kroz likovni govor.

Uzimajući predloške iz života, iz viđenog, fantaziranog, obradom erotskih fotografija (čime se također uspješno bavio), radeći po živom modelu, ili slijedeći svoje bogate imaginacije, Bušić ostaje osobno skroman, pristojan, samozatajan, a u umjetničkom izrazu otklonjen u do sada neviđenom kombinatornom spletaju, a snažnom iskazu, govoreći  mnogo više o latentnim podmorskim, podzemnim stvarima nego skakući po površinama stvari. Kako rekoh, samozatajan, krije znatan dio neobjavljena opusa, evo nam ipak opet Franka Bušića sa svom svojom hrabrošću, nesputanošću, dobrodošlom, u bona fide maniru rečeno, razuzdanošću, koja je umjetnosti, ne samo danas, više nego potrebna, označava i simbolizira, reflektira i oslikava ovu suvremenost, živi s modernitetom, kako u (s)elektivnosti tematike, dramatike, stilistike, ekspresije, tako i imaginacije, ideacije, tragike, grotesknosti, tragikomike našeg Zeitgeist-a, općeg Weltanschaununga ponovnog specifičnog neo Weltschmertza, kada se svako malo netko raznese bilo narkomanskom iglom, bilo lijeganjem  abdomenom na kašikaru, sada nazvanom u ”žličaru”.

Bušića više nego karakterizira univerzalnost umjetničkog izričaja, od poezije do likovnosti, eksplozivnost izraza, sveobuhvatnost u dobrom smislu, nesuzdržanost i iritativnost, senzibilitet i senzitivnost grubosti i okrutnosti kako forme, tako i morbidnog sadržaja, s tendencijom potaknuti, u tradiciji surrealističke težnje šokiranja malograđana, ovovremenog skorojevića, homo novusa bez ukusa i stava, postbalkanske jare gospode, snobovske (sine nobile!) nouvelles riches  raskalašene a frustrirane, udaljene od skorašnje korjenike, opanaka i kamenjara, ulizničke konvencionalnosti i sveudiljeg kiča. Revolt oličen u raspucanosti, nedotjeranosti, lišenosti lickanja, mackanja, grebanja, oduzimanja, izvire iz svakog djela, tražeći i nalazeći oslonca u prethodnicima pod bretonovskim, zenitističkim i dalijevskim plaštem. Okružen poučcima tih vrlih kozmopolita, Franko Bušić nalazi oduška unatoč sveudiljnosti, stješćenosti, ukotvljenosti u sidrišta hektičkog podmorja i uzavrelog ozemlja.

Mladi čovjek, osvrnut u gnjevu, Franko Bušić, odaje se ljepotama i grozotama žena i ženskih tijela, putenosti, karnalnosti koje su inspirirale i ruku koja oslika i altermiske stijene i leskoaske zidove. U ogorčenju, pljujući po lažnom , arteficijelnom cvijeću, ovještalim

šablonima, pseudo vrednotama, a prepoznate i priznate u umjetnosti uškopljenih i nemoćnih, kastriranih i dosadnih, Franko Bušić nalazi u estetici, u erotici, u oblicima koji su muškarce oduvijek intrigirali, opravdana transfera svih naših uzbuđenja. Idući parcijalno i dalijevskim tragom, ali svojim kolosijekom antizanatske perfekcije, Bušić dotjeruje sliku na svoj barbarski način, služeći se i otkačenošću bez genijalnosti, naravno, velikog prethodnika, uspijeva u bizarnosti pseudopornografije prikaza incesta, muških i ženskih genitalija, u otklonu od realnog, u žestini antiestetike. Snagom iskona, smion je i usuđuje se uprizoriti i pjesmom izreći, govoreći o tajnama tijela i seksa, i ona kleinbürgerovskom uhu neprihvatljivo, užasno, šokirajuće, poput elektrokonvulzije. Takav mu izraz nije produkt histerije, nije odraz rastrzane mu duše, nego zapravo revolt, jer se ne identificira s prljavštinom slikajući je, nazirući pod skorutošću krvi i izlučevina i ljepotu. Tako mnogi laici misle da doktori vole bolest, a liječnici zapravo žude i obožavaju zdravlje. Pljujući na gnusobu, odvratnosti i skarednosti, Bušić teži uljepšavati Epikurov vrt naslade i užitka, sina pohote. Mali je korak od uzvišenosti do ukaljananosti, od apolonijskog do dionizijskog, od karnalnog do spiritualnog, kao nebo od zemlje, kao nokat od prsta.

Bušićev doprinos erotskoj umjetnosti nije zanemariv i već izaziva osude (to je dobro), revolte i reakcije, acting-oute, flascks-bacsk-ove, blocks-out-e, skokove s nebodera uvrijeđenosti, jer je Bušić taknuo u puncta dolorosa onih koji se češu gdje ih svrbi - i jer je istina bolna. Bilo izražena u poeziji, bilo na slikarskom platnu, bijele plohe jedne i druge umjetnosti, snaga izvire kako iz verbalne, tako i iz likovne Bušićeve tvorevine, oštre poput sječiva, uho-parajuće, srce drapateljno, ako je sentiš intonirana na uljepšavanu bašću podno Venerina brijega.

Dr. Ljubomir RADOVANČEVIĆ

(Esej je objavljen u katalogu za 9. samostalnu izložbu slika Franka Bušića, Splitska prostitutka, Dioklecijanovi podrumi - Split, 20. - 27.7.1999.)

vrh stranice



RIJEČ-DVIJE O SLIKARSTVU FRANKA BUŠIĆA

O slikarstvu, tj. o samu likovnom izričaju Franka Bušića pisahu mnogi, pa bi bio red da i ja (kao usputni prolaznik i u neku ruku gledatelj po “službenoj” dužnosti, koji je pohodio i “odgledao” nekoliko njegovih izložbi, boraveći i u radnom mu okružju) napišem “nekoliko” redaka, kao mogući prilog, tj. popratnu besjedu u katalogu (neke) slijedeće mu izložbe.

Bušić je, valja istaći, smion i cjelovit autor, koji nam je tek odškrinuo djeličak svoga talenta. Neki njegovi (po neke) provocirajući i “otkačeni” crteži poštena su pljuska neukim gledačima i neupućenim kritizerima, koji nisu (a niti mogu) shvatiti sami sadržaj njegovih slika “presvučenih”tihim slojem erotike, koja je tek Bušićev “izgovor” u njegovoj “igri skrivača” s tim istim napadačima njegove umjetnosti.

Slikar Bušić za sebe ima običaj kazati kako je on iznad svega “umjetnik ritma”, tj. da nastoji ostvariti majstorstvo erotskog ugođaja kroz savršenstvo ritma, što mu (razumije se) i uspijeva; jedino je u disharmoniji s nekim diplomantima ALU, koji ne razumjevši stvarnu poruku nekih njegovih izložaka-slika iste paraju nožem imenujući taj divljački potez kao vlastiti “umjetnički” čin...

          Pjesnik i slikar

          u jednom biću snatre

          vatromet boja.

Bilo perom ili kistom Bušić na svoj pjesničko-slikarski način opjeva ovaj turobni svijet koji je došao na sami prag samosmaknuća. Bušićeva erotika ispoljena kao tek jedan od vidova njegove kreativnosti “dimna je zavjesa” pred očima hoštaplerakoji se u sve razumiju, a da u stvari ne razumiju ništa. Kao da isti nikada i nisu u naravi vidjeli nago žensko tijelo, a ovdje je (gospodo puritanci) riječ, molit ću lijepo, samo o ekspresionističkim likovnim djelima.Kao “dadaist” ili tek jedan od poklonika Dade, Bušić negira sve ustaljene vrijednosti građanskog društva, na ironičan način i s popriličnom dozom cinizma ismijava i sve njegove manjkavosti, pa se s pravom može reći kako je on “buntovnik s razlogom”.Kako nam je (ili nije) svima dobro poznato umjetnost se ne da niti se može naučiti. Talent je samo “odabranima” darovan rođenjem. Nitko npr. na Likovnoj akademiji nije naučio crtati, tj. slikati. Mnogi su na toj ustanovi ispekli ili dopekli zanat. Nekima nikakve Likovne akademije i nisu bile potrebne. Ta sjetimo se samo, kako Bušić voli kazati, Van Gogh-a, Kandinskog i Matisse-a, koji, po svemu sudeći (da danas/ iako nikada nisu/ stvaraju u Hrvatskoj), bez završene ALU ne bi, vjerojatno, bili primljeni u HDLU. Zato su u navedenom udruženju  neki slikari s “dioplomom” za koje (osim njihovih profesora, te bliže i daljnje im svojte) nitko drugi nije ni čuo, koji, eto, odlučuju hoće li netko (ili neće) biti primljen u taj Zbor odabranih. Oni ne sude o vrijednosti i valjanosti nečijih umjetničkih djela, već po diplomi.Strašno je i pomisliti, recimo, kako bi i na koji način završio Domovinski rat u Hrvatskoj da se je npr. od pripadnika ZNG-e i poslije HV-a tražila završena vojna akademija. Vjerovali ili ne, na mnogim bojišnicama sam gledao mnoge (anonimne) junake, koji su bez (skoro) ikakve naobrazbe ratovali (ispoljivši zadivljujuću hrabrost i snalažljivost), pa i pogibali da bi Hrvatska mogla živjeti. I ratovanje je umjetnost... preživljavanja.Zastrašujuće je vidjeti ili pak (samo) i pomisliti koji sve idioti (i na koji način) upravljaju našim sudbinama i cijelim svijetom, a o kulturi bolje i ne govoriti...

          Tijelo žene

          skriva tajnu života

          i same smrti.

Tijelo žene Bušićev je fatum, svrha i sami smisao pojavnosti, ali i o/p/stanka njegova slikarstva. Kao slikar (i pjesnik) erotolog on traga za skrovitim izvorima vlastitih nadahnuća, koje većinom pronalazi u obnaženu ženskom tijelu, u zapaženim mu radovima - golišavim slikarijama mahom stvaranim kombiniranim tehnikama crteža i kolaža.Njegovi slikarski proizvodi stoga i jesu živa svjedočanstva vlastitih mu traženja, posebice u erotskim (ženskim) aktovima, koji i jesu iskreni hvalospjevi ljepoti ali i samoj pojavnosti Žene, ali i Ženi kao biću koje je svrha svega, i izvor svih stvaralačkih nadahnuća, jer Žena je, recimo, ponajbolji i vječni Božji uradak...

Bušićeva likovnost  kao i njegova “pismenost” uopće i nisu upitni. On je nadasve vješt kolorist, zanimljiv crtač, i u večini svojih radova, kažimo i to, deklarirani je neoekspresionist. Slijedeći sve njegove likovne izražaje i pravce, koji su otisnuti na mnogobrojnim mu slikama erotskog sadržaja, dobijamo utisak kako je Bušić kao plodan likovni “bilježnik”-umjetnik, ali i mogući, stvarni i (ne)prikriveni hedonist. Tu ponajprije mislim na sadržaj onih slika kojima je on s užitkom (valjda) podario erotski naboj, obnaživši Ženu do sama kraja i do “dna duše”. Nekim njegovim slikama ne nedostaje ni ironije, bilo to u samu njihovu nazivlju ili pak u konačnoj pojavnosti.Bušić je (valja zaključiti) umjetnik, vjerojatno jedini, i to ne samo u Hrvatskoj, već i šire, koji će najvjerojatnije svoj (skoro) čitavi slikarski opus posvetiti ljepoti i slavi Žene, ali i samoj mistici Žene, Žene koja jest samo božje čudo, jer kako je to jednoć lijepo primjetio mnogohvaljeni, ali i od mnogih osporavani hrvatski književnik i nobelovac Ivo Andrić: “...Žena, kao kapija, stoji na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta.”Takav je slučaj i u Bušićevu slikarstvu.

Petar VULIĆ, u praskozorju Splita, 21.rujna l999.

(Recenzija je objavljena u katalogu za 10 samostalnu izložbu Franka Bušića, Komisija..., Otvoreno pučko učilište - Split, 1. - 11.11.1999.)

vrh stranice



PROSLOV

Zadnjih godina slikarstvo Franka Bušića nije se stilski mijenjalo. On zadržava osnovne elemente motiva koji se prožima s pozadinom te finalni čin temperamentno prskajuće boje potvrđujući time svoju idejnu afirmaciju; međutim, uvodi nove dekorativne elemente koji u pravilu podržavaju glavni motiv dajući mu jednu svježiju dimenziju; kolorit je bogatiji, rafiniraniji. Motiv akta ustupa ovaj put prioritet bićima iz životinjskog svijeta. Privlaći ga taj svijet zbog sposobnosti inače pripisane ljudskom rodu - ljubavi. On smatra da je ljudski rod izgubio taj kvalitet. Slika na kojoj su prikazane dvije ptice, naslova još samo životinje znaju što je ljubav, zrači tom idejom. Ostale životinjske vrste slikane su uglavnom pojedinačno a svojom ljepotom divlje pojavnosti podražavaju naš um. Ovim postavom autor kao da nam postavlja pitanje o vlastitom feeling-u i istinskom ja. Ako krenemo od spoznaje da je ljubav stanje duha zapitamo se: Da li nas umjetnost okreće prema bavljenju samima sobom i svojim kulturnim i duhovnim potencijalom? Ili smo, pak, zbog civilizacijskih okova zatomili čula? Ovu stvarnost životinjskog svijeta, svijeta nevinih bića, postavljamo na uzvišenije mjesto priznavajući im sposobnost da vole, a time prividno rušimo barijeru koja nas dijeli.Bušićev nagon koji nas kroz slikarstvo kao medij uvijek trgne u nekom smislu i ovaj put ide ka tome. Pozitivno.

Diana V.B.

(Recenzija je objavljena u katalogu za 11 samostalnu izložbu Franka Bušića “Još samo životinje znaju što je ljubav”, Caffe galerija Asterix - Split, veljača 2000.)

vrh stranice



TRIGONOMETRIJSKI LUĐAK

I verzija

Trigonometrijski luđak, neobuzdani pičkopisac i pjesnik, slikar, kockar i što sve nije - ovaj čovjek i njegova djela isti su, kao da samog sebe slika u svakom pojedinačnom crtežu. Ako ga u kući imate - ne njega (ne daj bože), nego njegovu sliku - gori je od bilo koje instalacijske diskete u vašem PC-u. Franko Bušić je jedan od rijetkih slikara čiji atelijer ne smrdi po uljanim bljuvotinama - prije svega tu je miris čiste i izvorne prčevine, masnih otpadaka, McDonald’sovih hamburgera, najjeftinije pive i smrad hercegovačkog Marlbora od deset kuna. Nadisao sam se tog smrada i ma tko mi što o slikama kaže na “ovim prostorima” spreman sam se s njim muški potući braneći novi suludi hrvatski ekspresionizam, jer, Franko Bušić, isfrustrirani pičko i životinjoljubac, u ovom momentu najveći je hrvatski slikar.

II verzija

Lošeg li zaloga biti Bušićev prijatelj i pisati o njegovu likovnom djelu. Strasne li arogancije i individualističke povlasti kazati uz to kako je bilo kojem kritičaru i ocjenjivaču to djelo posve razumljivo i odredljivo. To je čovjek koji nas svojim slikama rastura. Igra se s nama, iritira nas i tjera na ljubavni akt. Ma kakva ljubav, taj čovjek, u prezdravim, gotovo manijakalnim crtežima, dijeli nam čiste, svojom prljavom slikarskom šapom umazane - erotske pljuske. “Nama”, uglednim građanskim boljševicima, naviklim na masna ulja ribarskih brodića i poneku koču, te okamenjene neandertalske pejzaže i masline, nepomične i samo malo ukošene - Bušić nam dijeli pljuske i glede svih hrvatskih likovnih proizvoda. Jedan je od rijetkih koji nas može uistinu povezati s Europom. Psiholog i pjesnik - njegove su slike, usuđujem se kazati, u ovom momentu jedini pravi klin i udarac našoj boljševičkoj i posttraumatsko-kršćanskoj stvarnosti. To je čovjek koji se silinom snage erotskog konzumenta i beznađa obrušava na sve starograđansko i neprirodno poput Nietzschea, i jedinka je u hrvatskoj likovnoj umjetnosti koja nas posve iritira i tjera na razmišljanje. Ne mogu voljeti njegove slike - mrzim ih, ali bi ih volio sve posjedovati, ni sam ne znam zašto. Franko nas je prevario, nadmašio, ispred nas je - i budi želju u meni da mu sapletem nogu, da mi vrati moje boljševičke brodice i pejzaže i da imam svoj mir, da mi ne oduzima staro, od davnina servirano i ukočeno, poznato tlo pod nogama.

Želim samo s ponosom posebno istaći da je to hrvatski slikar i da i takve slikare ova napaćena zemlja ima. Franko Bušić danas za Hrvatsku, gotovo je isto kao Nietzsche nekad za Njemačku.

Marko ŽURIĆ - Čile

vrh stranice