Slamnig home

Zorba!

 

 

 

Blorkonski se brod parkira u orbitu oko Zelenog planeta.   

“Na planetu se, u skladu s pretpostavkama Blorkonskog znanstvenog vijeća, zaista nalazi populacija inteligentnih bića”, kaže tehničar pokazujući na intelektometar. “Izvrsno”, kaže komandant. “Sad će biti naši robovi! Otpakirajte i uključite zloglasne LBT generatore!”

Poručnik, naočiti Zorba, očito je pokoleban. “Možda postoji neki način da komuniciramo s njima, da profitiramo upoznajući njihovu kulturu, umjetnost...”

“Bah!” kaže zli komandant. “Kultura! Čim se vratimo s ove misije provjerit ću vaše papire, poručniče Zorba! A do tad, molim vas, čuvajte se heretičkih misli – ili ih bar zadržite za sebe. Vladanje! Izrabljivanje! Ponižavanje! To je geslo nezadržive blorkonske nacije koja se širi Galaksijom! Generatore!”

LBT generatori bivaju uključeni. Vidi se kako u nevinim, prirodnim stanovnicima Zelenog planeta nestaje slobodna volja, dar rasuđivanja, sposobnost mišljenja i ostalo. Brod se spušta i iz njega izlaze horde blorkonskih vojnika koji žare, pale i pljačkaju. Zorba to promatra s pasivnim protestom u oku, sve dok ne dobije naređenje:

“Poručniče Zorba, vaš prvi zadatak u ovoj preliminarnoj fazi našeg rada na Zelenom planetu, koji će završiti tzv. potpunom eksploatacijom fizičkih i psihičkih dobara, jest da predvodite odred koji će obeščastiti svetište Hildre, najvišeg božanstva njihove religije, i pripremiti ga za upotrebu!”

“Ali komandante, ne bi li bilo bolje upoznati hildraizam, njegove moralne i etičke vrhunce, usvojiti tisućljetna dostignuća jedne nimalo inferiorne rase?” pita Zorba.

“Dobili ste svoj zadatak”, kaže komandant, bijel oko ustiju. Zorba salutira i odlazi s komandnog mosta.

“I ne zaboravite, sve su životinje na neki način inferiorne, poručniče Zorba”, dodaje komandant.

 

Zorba s četiri vojnika stiže do hrama. Ni jedan muškarac ne smije kročiti na tlo posvećeno božici Hildri. Da nisu pod utjecajem globalnog polja koje stvaraju geostatički sateliti s LBT generatorima, amazonke-djevice koje čuvaju svetište smjesta bi ih probole kopljima. Ovako, njihove zamućene oči samo promatraju ulazak osvajača.

Dva vojnika prilaze amazonkama, oduzimaju im oružje i opipavaju njihova mišićava tijela. “U stroj!” viče Zorba. Vojnici se nerado pridružuju ostalima.

Prošavši kroz osam spiralno razmještenih prostorija, dolaze do okrugle centralne dvorane s kupolom koja predstavlja najposvećeniji dio hrama. Iskustvo je pokazalo da većina rasa osjeća odbojnost prema nusproduktima metaboličkih procesa. Vojnici uriniraju po svetim skulpturama koje prikazuju Hildru u njenih devet primarnih aspekata.

Na Zorbi ostaje da izvrši protokolarno silovanje. Gledajući Visoku Svećenicu, on uviđa da će to biti lakše nego na nekim drugim potlačenim svjetovima. Ona je sasvim humanoidna, vjerojatno daleki potomak neke kolonije koja je bila odsječena od Matičnih svjetova još u vrijeme Prvih imperijalnih ratova. Nema ni jedne dlake na tijelu, ali Zorba je, sjetivši se rutavih amazonki, skloniji to pripisati brijanju nego genetskoj devijaciji. Osim toga, prošlo je šest Z-mjeseci otkako je Zorba posljednji put imao nešto kao ženu, na Xenakisu II.

Njeno tijelo do tada nije dotakao muškarac. Premda umrtvljeno LBT poljem, ono se trza pod Zorbinim obeščašćujućim naletima. Ali njene su oči savršeno mirne, gledaju ravno u njegove, i u svom bezgraničnom suosjećanju opraštaju mu. Zorba ustaje, kreće prema dnu dvorane. Blorkonski vojnici, hrvajući se međusobno, navaljuju na Svećenicu. Zorba vadi blaster i ubija ih na brzinu, jednog po jednog. Zatim iz džepa vadi mali odašiljač, i preko releja u blorkonskoj bazi aktivira samouništavajuće naboje u satelitima koji nose LBT generatore. Kratak raznobojni bljesak kroz okrugli vitraž na kupolastom svodu svetišta pokazuje da je diverzija uspjela.

Oslobođeno otupljujućeg djelovanja LBT polja, stanovništvo Zelenog planeta se osvješćuje. Njihovo mnoštvo nadvladava tehnološki naprednije Blorkonce i ubija ih na egzotične načine.

Zorba prilazi Svećenici, zbacuje s nje polugolog mrtvog vojnika i pomaže joj ustati.

“Budi blagoslovljen, ratniče,” kaže ona, “jer te Hildra Zaštitnica odabrala kao instrument spasa svog naroda.”

“Ako je Hildra Zaštitnica metafora za čovjekovu savjest, onda je istina to što kažeš, ženo. I oprosti zbog... onog, ali to je bio jedini način da sve svoje vojnike dobijem na hrpu. Inače ih ne bih mogao odjednom poubijati”, kaže Zorba.

“Ne troši riječi uzalud, o plemeniti; tijelo je meso, meso je zemlja, Čovjek je tek onaj u čijem vrtu cvate Cvijet Duha.”

“Drago mi je što to čujem”, odahne Zorba. “Već sam se bojao da bi se kroz vaše religiozne kodekse moglo krivo interpretirati moje... radnje.”

“Hildra je dotakla tvoju misao, podijelivši s njom krutu jezgru svoje volje postao si dostojan najviših nagrada. Bit ćeš pero u krilu Hildre Svedostižne, tvoj glas pridružit će se zboru sretnih u kristalnoj duplji Hildre Spokojne. A mi, tvoje prijateljice, pomoći ćemo ti starim ritualnim načinima da se oslobodiš ovog tijela koje je stjecajem okolnosti postalo nedostojnim prebivalištem tvoje duše.”

“Što?” kaže Zorba, ali mu četiri amazonke koje su se nečujno prišuljale oduzimaju blaster i imobiliziraju ga. Unosi se ceremonijalni kotao sa žeravicom.

“Počet ćemo, naravno, s onim dijelovima koji su počinili najnedozvoljenije čine”, objašnjava Svećenica i uzima Prvi žarač.

 

E, ovdje je i sâm autor priče zgranut. Događaji postaju sve morbidniji, a opet nikako da zaokruže priču i dosjetljivo je poentiraju. Izjalovljuje se maglovit plan da se ismije idealizam, da se čitaoca uvjeri kako su okolnosti uvijek jače od morala, a dobiva se sterilna polupornografska space-opera lišena osnovnih atributa svog žanra – antropocentrične fašistoidnosti i kilometraže. Ne, nema dovoljno umjetničkih razloga da neupućeni ali odvažni poručnik strada na predloženi način. Autor, gotovo se prekasno poistovjećujući sa svojim likom, odlučuje istog spasiti iz razloga savjesti.

Potrebno je brzo djelovati, jer užareni se žarač već približava Zorbinom užasnutom spolovilu. Nema vremena za pregovore – autor direktno izaziva Hildru Ratnicu. Ona je, kao što se može pretpostaviti, najstrašniji aspekt tog božanstva. Njeno lice ima tisuću ralja, njena smaragdna sablja tisuću oštrica, a svaka od njih prolazi kroz realnost kao kroz puter. Ali ni autor nije nenaoružan.

On prepušta Hildri da izabere mjesto dvoboja – naravno, to je nekakva stereotipna žuta dolina okružena visokim crvenim hridima. Nebo je zeleno, sunčan je dan, ali vide se velike zvijezde, kometi, razni simboli i sl. Zlokobnu tišinu para još zlokobnija rika mitskih Hormuza, koji vuku Hildrina bojna kola. Sve je monumentalno, arhaično i upečatljivo.

Zahuktala destruktivna zbrka opasno se približava neuglednoj autorovoj spodobi. Mitski Hormuzi samo što mu nisu stali na prste svojim hipertrofiranim čaporcima, tisuću oštrica Hildrine smaragdne sablje samo što ga nisu sasjekle kao ekstravuršt.

Autor vadi iz džepa malu ultrazvučnu pištaljku za pse i puše u nju. Zna se da mitski Hormuzi od toga potpuno podivljaju. Mitski Hormuzi potpuno podivljaju, bježe prema obzorju, bojna se kola prevrću, Hildra Ratnica ispada i ošamućena leži na pijesku.

“Kako se usuđuješ, ti praha prahu, crva crve, trošiti moje skupe božanske termine? Zar ne postoji neka svjetovna smrt dovoljno nasilna za tvoj ukus, kad toliko inzistiraš na tome da ti se duša rastopi u moru Hildrina gnjeva? Tko si ti, uopće, i otkud ti jaja?”

A autor joj tada odgovara protupitanjima, i ovako besjedi:

 

Gdje si bila kad priču ovu smislih?

    Kazuj, ako ti je znanje sigurno.

Znaš li tko ju je stilski odredio

    I u kartice čiste pretipkao?

Na čemu joj počivaju temelji

    Tko joj postavi zaplet taj bunovni?

Dok klicale su zvijezde jutarnje

    I Autorovi hrkali ukućani?

 

Na te elegantne, iako ne potpuno originalne riječi, Hildra iznova podiže sablju, i iz svojih tisuću razjapljenih ralja pljuje tisuću masnih maslačaka. Autor uviđa da su riječi beskorisne, te je opižđuje posred pičke velikim masnim slovom X. Hildra promptno prestaje postojati.

“Dolje”, na Zelenom planetu, vjetrovi pušu i komešaju se crni oblaci, sunca se pomračuju, mjeseci svijetle neprirodnim sjajem, pucaju zidovi hramova, gasnu ceremonijalne žeravice, hlade se ritualni žarači.

Amazonke ostavljaju Zorbu na miru i prestravljeno bježe iz svetišta.

“Moja Božica je mrtva, a ti, ti si kriv za to!” vrišti Visoka Svećenica i navaljuje na poručnika hladnim žaračem. Zorba joj odvaljuje zvonku šamarčinu. To na nju djeluje jače od najzloglasnijeg LBT generatora, i ona klone na granitni pod. Ceremonijalna halja ponovo se razgrće, otkrivajući njene duge oble noge, blijede ali čvrste grudi purpurnih bradavica, obrijane dijelove...

Autor brzo briše prethodnu rečenicu, pokušavajući spriječiti recidiviranje priče u znamo što. Oblači neuglednu portirsku uniformu i ulazi u dvoranu.

“Tko si sad ti?” pita Zorba tražeći pogledom blaster.

“Ja sam obični hramski portir, puki promatrač ovih prelomnih zbivanja.”

“I?”

“Ništa posebno – želio bih samo nastaviti s promatranjem.”

“Ali čega? Zar kataklizmi nije kraj?” pita Zorba.

“Obično na kraju junak, prošavši preko užarenog karmičkog ugljevlja, doživljava izvjesnu destilaciju duha te kaže par riječi rezimea”, predlaže portir.

“Hm. Osjećam se nekako... nezaokruženo. Živ pečen – nedopečen; živ soljen – nedosoljen. Kruti skafanderi položaja i dužnosti natjerali su ovu ženu i mene da jedno drugome nanesemo mnoga zla. Ali našim je lojalnostima istekao rok. Izdao sam principe blorkonske nacije, i tamo mi nema povratka. A Svećenica je ostala bez svog božanstva; esencija njene dosadašnje vokacije iscurila je naglo kao iz vodokotlića.”

“Pretpostavimo da postoji mogućnost intervencije odozgo”, kaže portir. “Da se okušaš u jednom sasvim drugačijem skupu mogućnosti – ponovo rođen, uvjetno rečeno... Da se na neki način probudiš iz ovog nasilnog, obezboženog konteksta u mnogo mirniju, misaoniju stvarnost; da strašna, traumatska upečatljivost proživljenih zbivanja bude svedena na nivo sna, ili davno pročitanog štiva...” kaže portir.

Zidovi hrama zatrepere na trenutak, prikazujući zlatne perivoje Zlatnog doba.

Zorba se zamisli. “Netko vjeruje da se loš kraj nalazi u lošem početku, te uvijek počinje iznova; kušajući djevojčin prvi poljubac on već vidi brkatu rospiju kako stavlja zadnji grumen na grob njegovih nada. Užasnut, on uvijek počinje iznova, iako je doba početaka već odavno prošlo.”

Ne toliko ošamućena silinom udarca koliko pomakom u svjetonazoru, Hildrina podanica zgrće razbacanu halju i ustaje.

Zorba nastavlja: “Ja ću nastaviti ono što sam započeo: ostat ću baš tu gdje jesam.”

Još uvijek bez riječi, bivša ga Svećenica promatra mnogoznačnim ametistnim pogledom.

“Ja kažem,” kaže bivši poručnik, “dobar početak sadržan je u dobrom kraju.”

 

 

Davor Slamnig, 1982.

 

Back to Krumpirova rodbina.... 

 

 

Slamnig home