Slamnig home

Teletabisi

 

 

 

Bilo je nesnosno vruće. Ostavio sam sina u kvartovskom frizeraju da ga ošišaju i ušao u najbližu birtiju.

Sjeo sam na stolicu za šankom. Konobarica je spustila novine i ustala.

“Izvolite.”

“Imate li neku stranu votku, Smirnoff, Finlandiju?” upitao sam, pogledom tražeći zaboravljenu bocu u dnu police nad šankom.

“Imamo samo ova – kvartovska pića”, rekla je konobarica. Što je podrazumijevalo konjak, lozu, pelinkovac, gemišt i pivo.

Odlučio sam se za Ožujsko. “Sad ću vam donijeti jedno hladno iz skladišta”, rekla je i izišla iz lokala.

Ostao sam sâm u slabo klimatiziranom sumraku s očigledno kvartovskom mušterijom dva stolca dalje od mene. Bio je leđima naslonjen na šank, i gledao tekmu na malom prašnjavom masnom televizoru pod stropom. Izvukao sam futrolu iz džepa, izvadio naočale i stavio ih na nos. Otvorio sam Večernji, etablirajući svoj privatni prostor.

“Mali ide pod kosilicu, ne?”

Oprezno sam podigao pogled. Lice mu je bilo čudno, nisam znao točno zašto.

U tom trenutku vratila se konobarica s hladnim pivom. Natočio sam čašu i potegao gutljaj. Konobarica se vratila novinama. Slijedio sam njen primjer.

“OTMIČARI UHVAĆENI – DJEVOJKA OSLOBOĐENA”, glasio je jedan naslov.

“Idioti, tražili su samo 25 000 eura”, rekla je konobarica. Shvatio sam da čitamo istu stranicu istih novina. “I onda su pristali na 22 000”, dodao sam.

“Teletabisi”, rekla je mušterija.

“Kao dr. Evil”, rekao sam. “Austin Powers, ne...”

Tišina.

“Ono kad traži samo milijun dolara da ne uništi svijet...” pokušao sam objasniti. U jednom kratkom trenutku zamislio sam da mi je sin otet, popišan i svezan u nekom skladištu, a da od mene traže 1700 kuna otkupnine.

“Teletabisi”, nasmijala se konobarica., i dalje listajući novine. “E, moj Žuti...”

Zaustavila se na stranici s TV programom. “Hej, pa sad je Hrvatska protiv Portugala! Na drugom!”

 “1:0 za Portugal. Kraj drugog poluvremena.” Žuti je očigledno bio u toku.

Podigao sam pogled. Na zelenoj pozadini mali kričavo odjeveni balegari otimali su se za sklisku bijelu kuglicu, ne bi li je spremili u četvrtasto gnijezdo.

“Znači, ispadamo”, rekao sam, demonstrirajući rudimentarnu upoznatost s nogometnom scenom i neku vrstu identifikacije s našim timom.

“Ne ako pobijedimo”, reče Žuti.

“Nije baš vjerojatno.”

U tom trenutku hrvatski je balegar spremio kuglicu u portugalsko gnijezdo. Po nogometnim pravilima, to je dobro.

“Sad je nešto vjerojatnije”, reče Žuti.

Lice mu je bilo izuzetno asimetrično. Jedno je oko bilo živahno, širilo se i skupljalo u skladu sa sadržajem razgovora, dok je drugo mirovalo i hladno me gledalo čitavo vrijeme. Imao sam dojam da me promatraju dvije različite osobe odjednom.

“Želite li da Hrvatska pobijedi?”

Bio sam zatečen pitanjem. Bio sam siguran da mi je sasvim svejedno. Ali u ovoj situaciji, promatrajući igru “naših” u realnom vremenu, dok s dvoje “svojih” supromatrača u kvartovskom miljeu napeto slijedim kas malog Šukerčića koji prkosno po tuđinskoj ledini gura “našu” stvar, dragocjenu gvalicu...

“Pa, zapravo, da”, rekao sam.

“I koliko vam to vrijedi?” upita Žuti.

Sve mi je bilo jasno. Birtijaška oklada.

“Ako Hrvatska pobijedi, plaćam piće”, rekao sam. “Ali ako izgubi...”

“U tom slučaju, ne plaćate ništa.”

“Ali dobivam piće od vas, ne?”

“Ni u kom slučaju”, reče Žuti.

“Pa to nije baš fer. Ishod je neizvjestan – zašto bih samo ja riskirao?”

“Ne radi se o okladi, gospodine”, rekao je Žuti. “Radi se o honoraru za moje usluge.”

“Dakle, vi ćete za dupli pelinkovac srediti da Hrvatska pobijedi Portugal?”

“Točno.”

“Dajte dupli pelinkovac gospodinu”, rekao sam konobarici.

“Plaća se tek nakon obavljenog posla”, rekao je Žuti.

Šukerčić je bio sve bliže portugalskom gnijezdu. Ali dva tamnoputa balegara prepriječila su mu put, i “naš” se napadač odlučio za očajnički šut. Premda je kuglica preletjela preko glava protivnika, bilo je očigledno da će promašiti gnijezdo za par centimetara.

Žuti je povukao dim cigarete i otpuhnuo prema televizoru.

Zastave nad tribinama naglo su se zategle, jedna se otrgla od motke. Oblak sitnog smeća dignuo se s tribina, čikovi, kokice, plastične čaše. Zapuhao je snažan vjetar. Lopta je naglo promijenila smjer i zakucala se u gornji desni ugao mreže. Svi su bili na nogama.

Truba je oglasila kraj tekme. Nabili smo ih!

“Svaka čast”, rekao sam. “Dupli pelinkovac za gospodina Žutog, gospodara univerzuma!” Nazdravio sam svojom čašom pive, otpio i pogledao na sat. Koliko ga to dugo šišaju? Pola sata? Odlučio sam provjeriti što se dešava u frizeraju.

“Da platim”, rekao sam.

“Dvadeset kuna”, rekla je konobarica.

Dok sam vadio novac, na telki je krenula neka generička reklama za deterdžent, ona je iz mašine vadila izuzetno bijelo rublje, mnogo bjelje od onog opranog neimenovanim drugim praškom. Vrag mi nije dao mira.

“Ajde, nek iz mašine izvadi krepanu mačku”, rekao sam.

“Ne bi išlo”, reče Žuti. “To je snimljeno tko zna kad, prije mjesec ili godinu dana.”

“Znači, šljaka samo za live prenos?”

“Uglavnom.”

“Zašto onda niste kupili srećku i osvojili LOTO jackpot? Izvlačenje se prenosi u živo, ne? Doris i njene kuglice?”

“Previše kuglica. I sve se vrte u tom prokletom bubnju, milijuni sudara u sekundi... I sad ti napravi da izleti 27! Nemoguće. Tri, možda četiri kuglice, to bi možda išlo. Ali 100 kuglica...”

Reklama je uspješno završila. Počeo je kvartovski prilog, u živo sa štandova na Trešnjevačkom placu. Spazivši kameru, prodavačice su preplašeno skrivale švercanu robu.

U birtiju je ušao policajac, u onoj malo drugačijoj uniformi koja odaje neki viši rang. Promotrio nas je i prišao mi. “Vi ste otac dječaka?”

“Da?” rekao sam.

“Otet je prije deset minuta. Imate li bilo kakvu ideju tko...”

Istrčao sam van i ušao u frizeraj, probijajući se kroz “obične” policajce. “Gdje je moj sin?” urlao sam.

“Rekao je da zna gdje je tata”, rekla je blijeda frizerka 1.

“Da je u birtiji”, potvrdila je blijeda frizerka 2.

Istrčao sam van iz frizeraja i pogledao unaokolo. Kvart je bio prljav i pust.

“Cure su vidjele kako ga dvojica na silu guraju u auto i odlaze”, rekao je glavni policajac, koji je u međuvremenu izišao iz birtije. “Piruli-piruli”, oglasio mu se walkie-talkie. U usporedbi s mobitelima, aparat je bio nevjerojatno glomazan, s debelom gumenom antenom. Neko je vrijeme slušao nerazumljivo šištanje. “Na pozicije”, rekao je na kraju.

“I?” upitao sam.

“Patrola je otkrila vozilo koje odgovara opisu. Pojačanje stiže.”

“Gospon, gospon”, zvala me konobarica. Ušao sam natrag u birtiju.

Na malom masnom ekranu, među štandovima, bio je mali plavi Audi 4 koji se očigledno netom sudario s betonskom žardinijericom. U pozadini je treptalo plavo svjetlo patrolnog vozila koje se zaustavilo na Šarengradskoj. Otmičarčići su se skrivali iza Audija. Jasno se vidjelo da jedan viri kroz staklo a drugi drži pištolj na sljepoočnici mog sina.

“Teletabisi”, rekao je Žuti.

Pogledao sam ga s potpunim nerazumijevanjem.

“Imaju plastične pištolje”, objasnio je.

Kamera je odzumirala od Audija i prebacila se na zbunjenog kvartovskog reportera. “Policijske snage dovedene su u pat-poziciju...” brbljao je. Na plavom limenom krovu zgrade u pozadini puzao je čovječuljak s puškicom.

“Sokol 1, na moj znak”, rekao je glavni policajac u walkie-talkie.

Čovječuljak se ukipio. Puškica je bila uperena prema Audiju.

“Mogao bi promašiti i pogoditi nekog drugog”, rekao je Žuti.

Kamera je ponovo zumirala Audi. Onaj koji je držao mog sina odlučio se na bijeg. Istrčao je vukući ga za sobom.

“Sokol 1...” rekao je policajac.

Okrenuo sam se i opalio ga nogom, svom snagom u potkoljenice. Složio se na pod i kresnuo glavom o rub šanka. Walkie-talkie se otkoturao u kut. Iz njega se čulo uzbuđeno upitno šištanje.

Moj se sin otrgnuo od otmičara i otrčao u prvi haustor. “Plok, plok”, patrola je pucala u vis. Čovjek je bacio plastični pištolj i digao ruke u zrak.

“Unnnng...” rekao je policajac na podu, polako dolazeći k svijesti. Pokupio sam stvari, naočale, Večernji. “Koliko sam dužan?”

“Sve ste već platili”, rekla je konobarica.

Izvadio sam dvadeset kuna i stavio na šank. “Dupli za Žutog.”

 

 

 

Davor Slamnig, 2004.

 

Back to Krumpirova rodbina.... 

 

 

Slamnig home