Slamnig home

Davor Slamnig:

 

Smisao

 

Traži smisao, ili se reproduciraj - bile su to jedine dvije opcije na dalekom planetu Torti. Dominantni oblik života predstavljali su inteligentni kefalomorfi torteoni, a torteonska praktična društvena filozofija milenijima je konzistentno provodila dva drevna naputka: 

1. Od odraslog se Torteona očekuje da pridonese (koliko god može) općem civilizacijskom razumijevanju smisla postojanja. Svaka originalna individualna spoznaja biva unesena u Knjigu.

2. Reprodukcija je posao onih koji nisu sposobni za spoznaju – bilo da se nikad nisu ni okušali, bilo da je vrelo duha u njima presušilo. Upuštajući se u reprodukciju, individua svu svoju energiju troši na uzgajanje i odgajanje ploda. Tako i praktički i formalno zauvijek gubi pravo na sudjelovanje u kolektivnom spoznajnom procesu.

 

Dijete je nesamostalno barem 30 godina. Prvih sedam godina ima oblik kljunaste larve koja se uopće ne može kretati, čiji razjapljeni otvor očekuje pretprobavljenu hranu devet puta dnevno. Sljedećih sedam godina provodi u stadiju punoglavca, da bi se u petnaestoj začahurilo. Slijede dvije godine relativnog predaha za roditelja (čahuru treba tek povremeno okretati da se ne upljesnivi). Ali u sedamnaestoj godini iz čahure izlazi smušeni leptiroid koji na roditeljev užas velikom brzinom leprša svijetom izlažući se nepotrebnim opasnostima (ali ipak dolazi nekoliko puta tjedno isprazniti roditeljski nutrimat). Sprženih krila, negdje nakon dvadeset pete, počinje s ozbiljnim školovanjem i potragom za vlastitom spoznajnom vokacijom, te se negdje iza tridesete napokon stabilizira u društvenu odgovornu jedinku.

Sve je to prošao i mladi Emul. Polako shvaćajući stanje stvari, počeo se sramiti vlastitih roditelja koji su se, stvorivši njega samog, odrekli spoznaje. Jer on je bio slobodan ploviti oceanima egzistencije, otkrivati tajnu, dok su roditelji sami sebe osudili na neku vrstu otupljujućeg robovanja.

 

Emul, nadaren kakav je već bio, prolazio je sve škole s lakoćom i izvrsnošću.  Nakon što je zadovoljio i najviše edukativne kriterije,  počeo je pisati dizertaciju čiji je radni naslov bio: Cirkularna samospoznaja: svijest kao svijest o svijesti.  Ideje su se na početku oglasile jasnim, ali kratkotrajnim bljeskom; proces egzaktne formulacije zahtijevao je mnogo više vremena.  Emul je shvatio da je introspekcija, s vlastitom sviješću kao jedinim eksperimentalnim subjektom, samo jedan od mnogih alata koje će morati koristiti. Ali kako promatrati tuđu svijest?

Kao prve eksperimentalne subjekte uzeo je elektroluminiscentne dodekapode iz oceanskih dubina. Polazeći od pretpostavke da treperavi svjetlosni fenomeni unutar tih prozirnih organizama odražavaju njihove svjesne procese, u akvarij je postavio ogledalo. Teoretski, dodekapodi bi, promatrajući sebe u ogledalu, percipirali vlastitu psihu. Tako bi bili zarobljeni u perceptivno-ekspresivnoj petlji s pozitivnom povratnom spregom, na kraju završavajući u nekoj vrsti psihičkog singulariteta.

I zaista, dodekapodi bi doplutali do ogledala te se na neki način smrznuli – ponašanje bi variralo od blagog lelujanja krakova do naglih konvulzija. Kad bi ogledalo bilo uklonjeno, dodekapodi nisu uspijevali povratiti psihički ekvilibrij. Nakon kratkotrajnih maničkih epizoda svi bi utonoli u katatoniju i uginuli.

Ta činjenica, koliko god bila eksperimentalno ponovljiva, nije mnogo koristila njegovoj tezi. Želio je dokazati da pojačavanje samospoznaje poboljšava kvalitet svijesti. Dodekapodi su svijest, nažalost, gubili zauvijek. A nabavna cijena jednog primjerka bila je oko 1200 tortela. Troškovi projekta su rasli, Emul je uskoro morao pokazati nekakve rezultate.

 

Jedne noći, u podrumu Biopsihičkog instituta, u prolazu između akvarija i kompjuterske sale upoznao je Felis.

Felis je bila angažirana na vlastitom projektu, kojim je pokušavala dokazati da je svijest potpuno deterministički fenomen. Osnovna teza bila je da je "slobodna volja" zapravo mit, neznanstveni proizvod torteonske kolektivne taštine koja se ne može pomiriti s činjenicom da kao naizgled "svjesno" biće niti odlučuje, niti zna što će sljedeće učiniti. A opet uvijek jednoznačno reagira na trenutne okolnosti.

 Razrješenje tog paradoksa ležalo je u činjenici da su trenutni uvjeti uvijek prekompleksni da bi ih se moglo egzaktno interpolirati u budućnost, barem ne s raspoloživim resursima. Teoretski, kompjuter koji bi za to bio sposoban morao bi imati kompleksnost ravnu čitavom svemiru (ili veću).

Dakle, svjesno biće jest automat, ali ne može razumjeti vlastiti automatizam.

 

Ona je imala antipatičnu teoriju. Njegovi dodekapodi su ugibali. Imali su nešto zajedničko. U kantini osvijetljenoj treperavim ksenonkama umorno su jedno drugom ispričali svoje priče. Kroz prozore promatrali su prljavo parkiralište, prvo svjetlo zore polako je ali neumitno nadjačavalo komunalnu rasvjetu. U jednom trenutku rasvjeta je odustala i ugasila se. Bilo je vrijeme da se krene, izišli su na hladan zrak.

Autobot mu je bio na servisu, začepio se ionski konverter. Ponudila se da ga odveze do njegovog kompartmana svojim botom, ali on je rekao da će radije prošetati.

 

U početku njihovo je druženje imalo kolegijalno-prijateljski karakter, ni jedno od njih nije slutilo kud sve to zapravo vodi. Prvo što su pokušali spojiti bile su vlastite teorije, kao simbolički uvod u dublji proces spajanja.

Prosječna temperatura tropskog pojasa Torte bila je oko 4 stupnja Celzijusa, i spuštala se prema polovima u strmom gradijentu. Neki su se organizmi adaptirali na temperature ispod  minus 150° C. Felis je smatrala da se u tim uvjetima njihovi neuroni povremeno nalaze u stanju supravodljivosti, ili čak u kvantno koherentnom stanju, proizvodeći kratkotrajne kognitivne bljeskove nevjerojatne snage. Praktičar Emul zamislio je mikrovalno moždano hladilo, koje bi teoretski moglo drastično povećati spoznajne (i samospoznajne) sposobnosti.

 

Opet se radilo o jasnom bljesku ideje, formulirane u sve češćim zajedničkim momentima. U početku bili su to sve manje slučajni susreti u kantini Instituta, a kasnije zajednički izlasci u lokalne gastrorame, enozonk barove i digilepsoteke.

 Kako to već biva, ideju je trebalo formalno eksplicirati, morali su preorati nesagledivo brdo matematike, fizike i biologije. Također, trebalo je odabrati nove pokusne primjerke i koncipirati testiranja. Onda se elaborat morao predati Evaluacijskom zavodu, te nakon njihove ovjere dostaviti Biopsihu koji na kraju amenuje predloženi program, dobavlja primjerke i osigurava eksperimentalne uvjete u podrumu.

Nakon šest Torteonskih mjeseci (oko 18 Zemaljskih), kad su već izgubili svaku nadu, stigli su papiri iz Biopsiha. Njihov je projekt bio odobren, financiranje osigurano, prva hladnjača sa subpolarnim tipavcima bila je na putu.

Felis nije bila u Institutu. Odvezao se do njene nastambe i ušao bez kucanja.

            "Felis! Stigli su papiri!", povikao je u predvorju. Povirio je u kuhinju, nije bila tamo. "Felis!"

            Izišla je iz spavaonice. Oči su joj bile crvene, omotana debelim šlafrokom drhtala je kao da joj je hladno.

            "Dobili smo projekt", rekao je Emul.

            "Trudna sam",  rekla je Felis.

 

Nakon toga izgubio je oko tjedan dana. U sjećanju na taj period ostali su tek kratki bljeskovi: praznom bocom fukazija razbija displej Hazardole... sunce izlazi iz mora... pada iz taksibota glavom na mokri pločnik... budi se na prijemnom odjelu traumatološke klinike, čupa iglu za infuziju iz ruke, ustaje s nosila i tetura prema izlazu... budi se ponovo u njenom krevetu, ali odmah tone natrag u san...

 

Zamijenili su svoja dva novačka prebivališta za malo veći protoobiteljski kompartman u boljoj četvrti. Nakon što su prijavili svoje upuštanje u reproduktivni proces (kao što zakon nalaže), oboje su automatski bili nečasno otpušteni iz Instituta, s permanentnom zabranom bavljenja čistom spoznajom. Ali financijski nisu oskudijevali. Zabrana se nije odnosila na bavljenje "primijenjenim znanostima", odnosno komercijalnim industrijskim projektiranjem i dizajnom. Emul je ubrzo našao posao u privatnom sektoru, u razvojnom timu kompanije koja je proizvodila kućanske aparate. Koristeći svoje prethodno iskustvo, radio je na svjetiljci baziranoj na elektroluminiscentnim dodekapodima. Budući da je svjetiljka kao izvor energije koristila organske spojeve (hranu za dodekapode),  nije bila ovisna o električnoj mreži. Uprava se nadala da bi na tržištu mogla konkurirati baterijskim svjetiljkama. Uz to, nevjerojatno efikasan i fleksibilan probavni sistem dodekapoda omogućio bi korištenje raznih vrsta goriva - kuhinjske otpatke, staru odjeću i obuću, pa čak i izmet – što bi tom tipu svjetiljke pridalo i značajnu ekološku dimenziju. Emul je bio mlada razvojna zvijezda.

 

Svakog dana, pod kraj gotovo naočigled, Felis je bivala sve veća i veća. Jednog neizbježnog jutra povikala je iz kuhinje: "Emule! Emule!" Dotrčao je gol iz spavaće sobe i stigao tek pomoći da se veliki elipsoid neoštećen položi na jastuk, na podu dnevne sobe.

 Snijela je jaje.

 

Ni ona ni on nisu imali povjerenja u električne grijače s termostatom. Bilo je to ipak njihovo prvo jaje. Sjedili su na njemu u smjenama. Ona bi sjela rano ujutro, a on bi otišao na posao. Onda bi otrčao kući tokom pauze za gablec i sjedio na jajetu pola sata, dok bi ona obavila osnovne fiziološke nužde i popila kavu. Tokom popodneva alternirali bi prema potrebi, a noćna smjena bila je njegova. Naučio se spavati sjedećki.

 

Ljuska se već danima stanjivala i smekšavala, njena donedavno kruta površina ugibala se i izbočivala odajući meškoljenje sve živahnijeg sadržaja kojem je postajalo tijesno.

Bilo je vrlo kasno, Felis je već spavala a Emul pokušavao dovršiti neke kalkulacije, premda su mu simboli već plesali pred očima. Osjetio je snažan udarac u naosjetljiviji dio prepona, praćen  prigušenim praskom, kao kad autobot pregazi dječji toroid. Između nogu ugledao je malu kljunastu njušku kako izviruje iz pukotine, a za njom dva velika ljubičasta oka.

Felis se nije probudila, ali se počela trzati kao da je u nekom dubokom napornom snu. Emul se sagnuo, oslobodio mokri paperjasti organizam iz ljuske, podigao ga u naručje i odnio do  konvektora da se osuši. Nakon nekog vremena larva je sklopila oči i počela sisati sedmi palac. Položio ju je u krevet do majke. Felis je uzdahnula, okrenula se i zagrlila malog, potpuno novog torteona...  

 

Nekoliko besanih dana kasnije, po tko zna koji put gutajući porciju "Pretprobavin" dječje kašice s okusom šumske paprati, napokon je ulovio trenutak za razmišljanje. "Sad mi je sve jasno", rekao je.

            "Ali drugi drevni Torteonski naputak ti zabranjuje da svoju spoznaju obznaniš", rekla je Felis. "Čim si se reproducirao, automatski si se odrekao prava da sudjeluješ u civilizacijskom procesu."

            "Ali zašto je ono što sad znam, a prije nisam, zabranjeno upisati u Knjigu?"

            "Zato što to i onako svi znaju", reče Felis.

            Emul povrati u razjapljeni bebin kljun.

 

Slamnig home