Slamnig home

Davor Slamnig:

 

Putopis

 

 

Hodao sam obalom izmišljajući riječi ne bih li u njih uspio odložiti umorne misli. Našao sam malu naplavljenu olovčicu i spremio je u džep. Umakao sam noge u more u svakoj uvali u koju bih došao. Koža na njima se nadula, pobijelila i smežurala, stopala su mi izgledala kaodinosaurova.

Došao sam do velike plitke pješčane plaže, na kojoj se morska voda miješala sa sltakom. Jednom sam je vidio iz daleka, s broda. Tu sam se odlučio okupati. Skinuo sam odjeću i na nju pažljivo stavio crne rejbenice i sat. Srebrna zrnata površina brojčanika od tekućeg kristala iskrila se na suncu. Crne su crtice nastajale i nestajale u ritmu sekundi, formirajući razne uglate brojke.

Lom svjetla u sitnim kaotičnim valovima stvarao je plešuću narančastu mrežu na pješčanom dnu. Ušavši u vodu, počeo sam odašiljati narančaste krugove čiji su centri bili u mojim nogama. Valovi su interferirali jedan s drugim, pa zatim s odjekom od obale. Utjecaj kretanja mog tijela na vodu bio je zorno predočen, kao što je željeznom pilovinom moguće vizualizirati magnetsko polje.

Ušao sam u dublju vodu i zaronio, ali nakratko. Osjećao sam se nelagodno, lišen težine, mutna vida, ušiju zaglušenih dubokim basovima mora. Pobijedivši iznenadni iracionalni strah, okrenuo sam se prema površini, misleći da ću u njoj kao u ogledalu vidjeti svoj odraz. Ugledao sam, međutim, samo neodređenu blještavu plohu sunca. Izišao sam iz vode i šetao rubom plaže, čekajući da se osušim, obučem, i krenem dalje.

Put je postao užasno jednoličan, neprekidna niska kamena obala u identičnim intervalima isprekidana identičnim zapuštenim putljcima obilježenim zapuštenim zidićima od naslaganog kamenja, koji su nakon dvadesetak metara blagog uspona dezintegrirali u neprohodnoj šikari raznog sivozelenog bodljikavog žbunja. Napredovanje se moglo pratiti jedino u odnosu na proizvoljno odabrane šarenije komade naplavljenog smeća.

Došao sam do ogromne traktorske gume, velike skoro kao ja sam, i odlučio je vratiti moru koje ju je ispljunulo. Degenerirana solju i suncem, ostavljala je crne tragove na mojim rukama. Uspravio sam je i gurnuo nizbrdo, nadajući se da će skupiti dovoljno momenta da bi se prekotrljala preko smeđeg grebenja na rubu mora. Guma se, međutim, zaustavila prerano. U meni se probudio konceptualni prkos, sišao sam do nje i dugim manevriranjem dogurao je do dublje vode. Jedan je dio ipak ostao viriti iznad površine.

Sreo sam magarca, koji me se uplašio, i iza njega ljude. Previdio sam tu mogućnost, nekoliko usamljenih sati u društvu elemenata, mora, zemlje, sunca i nešto manje primjetnog zraka učinili su me pustinjakom. Osjećao sam da i oni mene, odnosno moj neminovni prolazak, promatraju s izvjesnom nelagodom. Bila su to dva starija čovjeka i jedna starija žena iz sela, vjerojatno na svojem redovnom mjestu. Bili su obučeni u izletničku odjeću očigledno preostalu iz aktivnijih dana, muškarci su imali izlizane, ali fino krojene kožne prsluke, žena je bila u laganoj bijeloj svilenkastoj haljini s crveno-zelenim cvjetno-listićavim motivom.

Pozdravio sam ih prilično nemušto, bile su to prve moje riječi izgovorene naglas tog dana, nakon dugog unutrašnjeg monologa koji je sam po sebi bio prilično nerazumljiv. Promatrali su me neko vrijeme, a onda sam im nestao iz vida.

Opet su učestale dublje uvale, hodao sam, penjao se i skakao cik-cak linijom koja je dijelila more od kopna. Iz nekog razloga želio sam stići do crkvice, koju sam također vidio s broda, u uvali ukrašenoj mnogim bijelim kamenim bačvastim stupićima, vjerojatno namijenjenim za privezivanje brodova. Tek tada će mi moj nepotpuno obrazloženi zavjet dopustiti da krenem putem preko otoka prema selu.

Prazne su se uvale, međutim, ponavljale jedna za drugom, sve sličnije jednadrugoj, u nedogled. Iz moje je šetnje polako hlapio užitak, nadomještavan porivom za stoičkim izvršavanjem volje. Priroda mog putovanja postajala je sve više hodočasnička, pogotovo ako uzmeo u obzir crkvicu. Raslinje s moje desne strane ponovo se razbujalo, puteljci su sve manje djelovali kao formalni, a sve više kao stvarno mogući izlazi s te preosvijetljene obalne scene u sjenovita, vlažna, zelena kopnena njedra otoka. Svi su neizbježno vodili u selo; kud bi drugdje? Postao sam žedan.

Otkio sam mali zaklon među crnogoričnim stabalcima, s klupom i mjestom za gradele. Na klupi je bila boca "Zrinskog" puna vode. Traži i dat će ti se. Popio sam par gutljaja. Bila je mlaka, ali ne i topla. Nitko me ne bi mogao razuvjeriti da ona tamo nije stajala kao direktni odgovor na moju žeđ. Znao sam da nikad neću biti gladan i žedan, ako nastavim razmišljati na taj način. Na etiketi sam napisao "hvala" svojom naplavljenom olovkom. Sve se uklapalo. To je zapečatilo plan sa crkvicom. Nakon još jednog gutljaja krenuo sam dalje.

Slijedeća je uvala imala dva stupića, ali crkvice nije bilo. Svejedno, u mene je bilo uliveno nešto nade. Nastavio sam što je moguće bodrije.

Uvala za crkvicu bila je izabrana zbog svoje dubine, tako da su i malo veći brodovi mogli pristajati u ono doba dok se tamo još nalazilo staro selo, u doba Grka, a zatim u doba Turaka. Kameni stupići na malim uredno zidanim postoljima bili su porazbacani posvuda, da bi se za neke privezao brod bilo bi potrebno brdo konopa. Ali pogled na njih sigurno je topio srca kapetana koji su se u znojnim uniformama vraćali u luku, dolazeći tko zna otkud. Bijeli stupići, bijeli bakalar, meki bijeli kruh i čaša bijelog vina koje poslužuje bijela žena uz koju se na kraju zaspe, među svježom posteljinom. Mene nisu očekivala olakšanja te vrste. Selo je pobjeglo na drugu stranu otoka, gledalo je bezbrižno u pravcu kopna, a najistaknutiji njegovi stanovnici posjećivali bi ga tek svakog drugog ljeta, dovodeći predivnu djecu koja su natucala nešto od lokalnog dijalekta, fosiliziranog tuđinom, a međusobno s olakšanjem razgovarala onim tako uvjerljivim jezikom, američkim engleskim. Njihove su oči svijetlile čistim sjajem, jer su zaista posjedovala oba svijeta.

Sišao sam sa stupića na koji se moralo sjesti, i krenuo preko zadnjih stijena prema molu. Crkvica je bila oker žuta, slabo rabljena a dobro održavana izgledala je netaknuto. Vrata su bila zaključana, kroz otvor za milodare vidjela se plavkastosiva unutrašnjost, jeftine svete slike povješane po zidovima, oltar s bezličnim Isusom i neizbježnim ostarjelim plastičnim cvijećem. U crkvici nije bilo nikakvog otkrovenja za mene.

Na prostoru ispred nje bila su velika zgarišta masnih mesnih roštilja, a sa strane mala kamena staja za koju sam i bez velikog ispitivanja utvrdio da služi za odlaganje krajnjih produkata izletničke probave.

Nije mi se ostajalo. Ishlapila je nejasna vizija duhovne relaksacije u hladu objekta podignutog u čast osnovnoj ljudskoj neempiričnosti. Ishlapila je, nekorištena, posvećenost tog mjesta. Što se mene tiče, formalno sam ispunio svoj plan, čiste savjesti u pogledu stanja svoje volje mogao sam krenuti prema selu u kojem se nalazio moj privremeni ljetni dom. Nisam se osjećao ostavljenim od Njega, niti sam imao dojam da sam Njega ostavio ja. On se jednostavno odselio. Ili se Njegova esencija, skupljena mrvu po mrvu i koncentrirana na jednom mjestu, ponovo panteistički raspršila po vodi, kamenju i kožastom lišću masline i smokava.

 

Slamnig home