Slamnig home

 

 

Krumpirova rodbina

 

 

Zorica je voljela jesti. I tako, baš da pojede jedan krumpir, a krumpir progovori krumpirskim glasom i kaže:

“Ne pojedi me, i ja ti ispunit ću želju jednu!”

“Da?” rekla je Zorica i počela ga bockati vilicom.

“Ajoj, ajoj, baš boli me to!” zaviče taj.

“Htjela bih biti mršava”, zaželi Zorica, punačka kakva je bila, najblaže rečeno.

“Bit ćeš mršava – ako me ne pojedeš. I ako poštediš moju ostalu braću krumpire, i nećake špagete, i strinu rižu...”

“Velike li čarolije”, reče Zorica, nabode ga na vilicu, stavi u usta, sažvače i proguta. Osjetila je kako joj se krumpirić fino smjestio u želucu. “Lijepo je biti mršav, ali lijepo je i jesti”, razmišljala je, ugodno raspoložena. “Bolje je biti iskreno debeo nego lažno mršav. Uostalom, nikad nije kasno za promjenu. Skinuli su ljudi i više.”

Imala je na umu kompliciran, donekle tužan, ali i poučan primjer majke svoje bliske prijateljice Doris, Marte. Kao mlada, Marta je bila veoma debela, i veoma sretna, dok se u njenom životu nije pojavio Ernest, mladi pilot-zaprašivač. Naravno, zaljubila se u njega, i počeli su problemi. Ernest je, možda zbog prirode svoje profesije, osjećao izuzetnu odbojnost prema bilo kakvom višku težine, pa tako i tjelesne. Volio je njenu duhovitu flegmatičnost, njenu razoružavajuću dobru volju, ali je na neizbježnom seksualnom planu ostajao hladan. Škripa kreveta pod njenim opulentnim tijelom dozivala je u Ernestu vizije lomljenja krila aviona u letu.

Marta se odlučila na očajnički korak. Krenula je na opasnu dijetu: mjesec dana jela je samo zelene jabuke i pila toplu vodu. Smršavjela je dvadeset kila, kupila novu garderobu i otišla se pokazati Ernestu.

U Ernestu se iznenađenje prvo pretvorilo u oduševljenje, a zatim u uzbuđenje. I tako su, na sklopivom krevetu u sobi samačkog hotela, prvi put zajedno nesputano preletjeli preko strmih erotskih vrhunaca. Tek nakon što su nestale i zadnje zalihe goriva, spustili su se, zagrljeni, na magloviti aerodrom sna. Pilot je sanjao kako uranja i izranja iz suncem obasjanih oblaka. Djevojka je sanjala puricu s mlincima.

Tako su prolazili prvi ekstatični tjedni. Vrtloženje strasti bilo je isprekidano samo snom i Ernestovim poslom. Dok je on letio, ona ga je čekala, čitajući novine, kuhajući bezbrojne kave bez šećera i paleći cigaretu na cigaretu. Međutim, i u avionu, Ernest je stalno mislio na nju. Jednog je dana na nebu iznad njenog nebodera insekticidom nacrtao veliko, ali kratkotrajno srce. Kod stanara su se pojavile razne smetnje, u obliku suzenja očiju i akutnih upala dišnih putova, te su se žalili poduzeću za zaprašivanje iz zraka – Aeroflitu. Ernest je bio suspendiran s posla.

Par je odjednom bio suočen s onim crnijim aspektima svakodnevice koji dogmižu iz svojih rupa čim popusti opijenost “višim” osjećajima i “nižim” strastima. Ernest joj je prigovorio da previše puši, Marta je tvrdila da tako lakše kontrolira svoj apetit, on je rekao da nije potrebno da se žrtvuje zbog njega, ona je zaplakala i rekla da je on mrzi zato što misli da je ona kriva za njegovu zabranu letenja, Ernest se glasno zapitao gdje je ona osoba od prije, i kako se jedna vedra, bezbrižna djevojka uspjela u tako kratko vrijeme pretvoriti u mrzovoljnu rospiju... Da ne duljimo, prekinuli su.

Nakon što je sa cvjetnih platoa sreće, na koje se uspela uz toliko samoodricanja, bila ponovo bačena u ambis akutne apatije, Marta se vratila frižideru. U tri sumorna tjedna postigla je svoju originalnu težinu, ali bol još nije popuštala. Međutim, nakon dva mjeseca, kad je dostigla impozantnu cifru od 125 kilograma, njeno je masno tkivo kao spužva upilo zadnje kapi depresije. Zadovoljno je zagrizla u zadnji komad bučnice, i konstatirala da život, kad ga promotriš s prave strane, nije sasvim crn.

U ormaru je pronašla svoju haljinu s maturalne zabave, koja je iz sentimentalnih razloga izbjegla sužavanje za vrijeme gladnih mjeseci. Malo ju je proširila, i otišla s prijateljicama na ples u Dverce. Tamo je upoznala jednog jako zgodnog blond dečka, punijeg, i plesala s njim cijele večeri. Vidjevši njihova srećom ozarena lica, nitko im nije mogao zamjeriti što na podiju zauzimaju mjesto na kojem bi komotno mogla plesati četiri slabija para.

Kasnije, na noćnoj šetnji do njene kuće, mnogo su pričali o sebi. On se zvao Damir, radio je u mesoprerađivačkom kombinatu, u kobasičarskom pogonu. Tvrdio je da ima 103 kile, ne bez stidljivog ponosa. Nju je štrecnulo oko srca, ali se nije dala pokolebati u uvjerenju da bi bilo kakva neiskrenost u tim pitanjima mogla ponovo prouzročiti katastrofu. Priznala mu je da je teža od njega, i bila spremna na najgore. Međutim, on ju je nježno privinuo na svoj trbuh; bio je to njihov prvi poljubac.

Kad su nakon dugih slatkih trenutaka razdvojili usne, Damir joj je šapnuo u uho da njezina raskošna obilatost u njemu budi i neke druge apetite, te je to malo kasnije i dokazao, u haustoru.

Vjenčali su se za tjedan dana. “Uzeli bismo se i prije, da smo odmah našli pristojnog janjca”, šali se Damir još i danas. “Rekao sam joj: Marta, udaj se za mene, što god se desilo, u kući će uvijek biti kobasica!”

Zorica se nasmijala u sebi, pojela još jednog krumpirovog brata, sestricu mrkvicu, i odgrizla komad strica kruha s tetom paštetom. Čim bi se prisjetila bezrazložnih patnji gospođe Marte, bilo kakvo suzdržavanje učinilo bi joj se kao neoprostiv grijeh prema sebi samoj. Iz maštanja ju je, međutim, odjednom prenuo nekakav neodređen osjećaj praznine. Pogledala je na stol i vidjela da je prazan. Pojela je svu krumpirovu rodbinu.

“Jesam li ja sita?” upitala se. “Gladna nisam. Ali da li je sitost jednostavno odsutnost gladi? Pa nismo životinje. Sitost je odsutnost užitka. Opuštenu ispunjenost sitosti osjećamo tek onda kad nam jelo više ne pruža ugodu; a i onda paše još kriška dobrog sira.”

Krenula je prema frižideru. Škrinjo bijela, pomislila je, što li finog kriješ u svojoj hladnoj duplji? Svjetlo lampice, koja uvijek gori u frižideru, osvjetljivalo je hranu u njenim raznobojnim oblicima.[1] Hm hm – kako početi? Tako je, prvo sendvič od sira i šunke, da čovjek ima što jesti dok kuha. Zatim ulje u tavu, pa – hop! – četiri jaja na ulje. “A evo i djeda krastavca!” rekla je veselo i sasjeckala ga. Kad je to pojela, tako da ima nešto toplo u želucu, stavila je kumu sarmu od jučer da se grije, pa u međuvremenu čalabrcnula ujka špeka i luka. A uz sarmu – puno kruha.

To je ujedno bio čitav frižider, ako se ne računa senf i kockice leda.

“E, ovo je bilo – sasvim u redu”, rekla je sama sebi, uživajući u svom kapacitetu za užitak. Kad bi se ovako moglo stalno, mislila je. Tko zna... važna je volja. Volja je jedino sredstvo za prevladavanje nekakvih samozvanih fizikalnih datosti.

U špajzi su bila gotova jela u konzervama, koja je pojela s tjesteninom, rižom i kiselim krastavcima. Došlo je vrijeme da se prijeđe na slatko. Mic po mic, odlazile su tegle s pekmezom, čokoladirane napolitanke, bajadere. Osjećala je veliku moć, kao da se u njoj otvara pupoljak vječite naslade. Ali desert je ujedno budio i asocijacije na kraj, na nekakav klimaks, kojeg se Zorica pribojavala.

Ostale su još samo grožđice, a i vrećica je već bila načeta. Zobala ih je sve sporije, a onda u trenutku panike strpala sve u usta. Je li to kraj? Pogledala je oko sebe, raširenih očiju.

“Zadovoljstvo je otjelovljenje Dobra, zadovoljstvo oplemenjuje dušu, zadovoljstvo je jedini putokaz”, zavapila je. “Ako čovjek osjeća zadovoljstvo, onda je zadovoljan, a to je dokaz da osjeća zadovoljstvo, što dokazuje da je zadovoljan... Ali što je sad ovo? Pitam vas, police prazne! Kako sam snažno stremila tom cilju; kakav sam nadljudski napor uložila u to da granice prijemčivosti svoje za draž užitka pomaknem do beskraja samog! I sad kad sam spremna da primim sve – da jedem dovijeka bez gubljenja teka (šalom ublažujem istinu strašnu) – nema više hrane. Pa je li to fer?”

Prazne police nijemo su šutjele, kao da bi mogle nekako drugačije šutjeti.

“Ali što ja to vidim?” Zaista, dolje lijevo, pod najdonjom policom, virila je košara. Zorica je zavirila u košaru.

“Tko bi drugi? Pa to su mala krumpirova braća! Ima li primjerenijeg sredstva za završetak ovog mog pothvata? Kao što mi je vaš mali brat dao početni impuls, tako ćete mi vi podariti finalni naboj kojim ću preći u stanje sveobuhvatne ekstaze!”

Krumpirići su drhtali u košari.

“Skuhat ću vas, i pojesti sa senfom!”

U tom se trenutku nešto pomaknulo u špajzi, dolje iza demižona s octom.

“E nećeš, Zorice”, čuo se dubok glas.

“Tko se to sad javlja?” reče ona bijesno, prekinuta u završnoj fazi svog oplemenjenja. “Je li to neki skriveni pršut što na mjestu mračnom sazrio je za jelo gurmana? Ili je to tek kutija domaćih sardina što poznate su i u inozemstvu? Iziđi na sunce, jestvino plaha, jer dođe, eto, trenutak da poslužiš smislu svom prvotnom.”

Iz mraka se iskotrljao gigantski gomolj, prekriven paučinom i plijesni. Imao je pola metra u promjeru, i bio potpuno crn, osim očiju koje su sjale žutim sjajem, i iz kojih su smjesta počele rasti debele zelene klice.

“Ja sam tata krumpir”, rekao je krumpir, “i došao sam po tebe.”

Zorica je pokušala pobjeći, ali vrata su špajze postala preuska za njeno nabreklo tijelo. Gurala je, gurala, ali nije mogla van. Ubrzo je sve bilo gotovo.

 

 


[1] Prošireno je vjerovanje da se lampica gasi kad se vrata frižidera zatvore. Neka novija istraživanja to opovrgavaju.

 

 

 

Davor Slamnig, 1986.

 

Back to Krumpirova rodbina.... 

 

Slamnig home