Slamnig home

Kak smo svi postali Dalmatinci

 

           

I tak, pričalo se o tom globalnom zatopljenju, kao ono možda je a možda i nije. Onda se je jednog ljeta pol polarnog leda rastopilo. Već su tu Dalmatinci morali malo uzmaknuti. Potopilo im muliće, kafiće, taverne, gusterne.

Onda je donesena ta globalna eko-uredba, zaboravi fosilna goriva, nema ugljena, nema benze, samo alternativni izvori energije s nula posto emisije stakleničkih plinova. I sad si ti kupi auto na gorive ćelije. Čak i da imaš te novce, prva vodikova pumpa ti je u Klagenfurtu. Tak da se još uvijek vozimo više-manje na pedale, ne. Zgasili smo sve motore s unutrašnjim izgaranjem, sve termoelektrane, sve toplane, sve turbine, sve kotlovine (a bogami i gradele), a temperatura se i dalje dizala. Zakaj? Zbog, da prostite, prdeža. Dokusurile su nas naše kravice, voleki i telci, ovčice, kozice i janjčeki, jakovi, gnuovi, zebre i zebuići. Kaj da im delaš? Da im ugradiš katalizator na auspuh? Led se rastopil, tektonski se sve spigalo, i da ne duljim, Jadransko je more došlo do Savskog nasipa.

A s morem su došli i Dalmatinci. Nije bilo problema oko smještaja, imali su već dost rodbine u Zagrebu, ne. Ali osjećali su se kao uljezi, izbjeglice, nasilno izmješteni iz svojih đardina i maslinika u ovaj sumnjivi purgerski kraj. Tak da su se držali više-manje za sebe. A ni mi, uvjetno rečeno Zagrepčanci, nismo se puno trudili oko prvog kontakta.

 

I tak, idemo ja i Balta u ribičiju jednu subotu, šatro ko i obično. A niš tu više nije obično. Ta voda iza nasipa za nas je postala crna kutija. Nemaš pojma kaj je nutra i na kaj grize. Jedino kaj znamo je da ziher više nema ni belica ni amura. Mislim, to je sad more, ne.

I dojdemo mi na naše staro mesto, a tam već stoji neko i peca na neki čudni način. Opće nema štap, flaks odmotava s komada stiropora, i – to nas je specijalno iznenadilo – nema plovak! Udica z olovom potone, i gotovo. Kaj je ovo? Prethistorija?

Kad ono kit najednom počne vleć svoj flaks, i gle ti to – zvleče van lepu ribicu od svojih dvajst deka, široku, srebrnu, s crnom pjegom kod repa.

“Kaj je to?” nisam zdržal.

“Špar”, veli on, očigledno Dalmatinac.

“Kaj se s tim dela”, pita Balta.

“A moreš ga, kužiš, isfrigat, moreš ga lešat, al najboji je na gradele – na roštilju, ne”, ispravi se Dalmoš.

“A za fiš-paprikaš?”

“Nisan baš ziher.”

  

I tak smo ja i Balta dali Šimeku koncesiju za plac, u zamjenu za know-how, ne. Pohitali smo plovke i preuzeli novu tehnologiju. A i Šime je bil OK kit, za jednog Dalmatinca, ne. Navlekel nas je prvo na crno vino, a onda polako i na maslinovo ulje. Nisam veroval da bu dotle došlo, ali kad bi on raspiril gradele na Jarunu i pustil Dragojevića na CD plejeru, i ja i Balta smo popevali Moj galebe.

Onda je Balta užical od bratića drveni riječni čamac, spašen iz bivše Kupe, s Tomosom 4. Tu je počela prava avantura. Lignje na peškafondo – to su opake zvijeri! Špricne ti ravno u oko dok je izvlačiš. Arbuni udicom na 40 metara – “Najboji su na lešo, s petrusimulom i bilin lukon” (kuhani, s peršinom i češnjakom). Ugori na parangal – dugačke masne mrcine, za brodet. Brodet je više-manje isto što i fiš, samo s maslinovim uljem, puno luka i paradajz-koncentratom umjesto paprike. I najbolje paše sa žgancima.

  

Život se nažalost ne da svesti samo na pecanje. Između Šimeka i Baltine sestre Andreje buknula je romansa. Baltin stari je popizdio: “Jebemu mater, kaj bum imal unuke mandrile?” Ali s vremenom se skuliral, kad je skužil Šimeka. Sve je bilo idilično, mali od palube se uspješno integrirao u našu malu zajednicu, datum vjenčanja je već bio okvirno zacrtan. I onda jedne večeri kod Baltinih staraca, nakon Andreine pašticade s mlincima zazvoni telefon. Balta digne slušalicu.

“Zove neka Ozana – traži Šimeka?”

Šime je problijedio.

 

Ozana i Šime su, naime, hodali prije globalnog rastopljenja. Razdvojio ih je Zadarski tsunami. Šime je uspio doplivati do Velebitskog otočja, gdje ga je pokupio vojni helikopter i prebacio u prihvatni centar u Sesvetama. Ozani se izgubio svaki trag.

Ali sad se ispostavilo da je Ozanu spasio lokalni linijski brod “Lara”, i iskrcao u Albanskom gorju. Tamo su je dodijelili sinu seoskog poglavice, i nakon sedam mjeseci rodila mu je muško dijete. Svi su se brinuli zbog preuranjenog porođaja, ali mali je bio težak četiri i pol kile, i djelovao kao sasvim normalno razvijeno novorođenče. Svi su seljaci odahnuli i zapjevali albanske narodne.

Godinu dana kasnije Ozana je uspjela pobjeći, i s malim se Fatmirom ušuljala na prvi tanker za Tibet. Tamo se zaposlila kao čistačica staklenih perli, privikla se na tu smirenu vegetarijansku atmosferu, pa se čak počela i sastajati s mladim svećenikom modernih svjetonazora. Često bi zajedno sjedili za njegovim kompjuterom, surfajući. I tako je jedne kobne noći otkrila Šimekov seljački home-page, s Andreinim fotkama, ne. Slijedećeg jutra kupila je kartu za Zagreb.

 

Uobičajene koprive i ostale trave krepale su od slane vode, Savski se nasip pretvarao u pješčanu plažu. Nitko od nas nije mogao zaspati, u pet ujutro odvezli smo se na pecanje. Nismo imali dovoljno energije da pokrenemo barku, bacali smo udicu s obale.

“I, kaj buš sad?” pitao sam Šimeka.

“Stvarno niman pojma.”

Oko sedam sati na vrhu nasipa ukazala se ženska figura. Spustila se niz strminu, vodeći za sobom klinca od svoje dve i pol godine. Balta me pogledal nervozno, to je bila krajnja povreda pecaroškog protokola. Ženska, i još s detetom. Garancija da nebumo niš više upecali danas. Dal sam mu mig da se smiri.

Čučnula je do maloga i pokazala mu Šimeka.

“Ky është ati im. Di khye-rang-gi pha-pa re”, rekla je djetetu. “To je tvoj ćaća.”

 

Nitko od nas nije smatrao da je Šime tu imao nekog izbora. Pa i Andrea je to shvatila, nakon nekog vremena. Balta i ja smo nastavili panulat, ne, ali falio nam je. Čuli smo da su Ozana i on (i mali Fatmir) neko vrijeme bili u garsonijeri u suterenu u Rudešu, a onda im se gubi svaki trag.

Nedugo nakon toga, zahvaljujući Ferenz-Gugašvilijevom efektu, stvari su se vratile više-manje na staro stanje. Naime, ispucavanjem suborbitalnih raketa s rolama alu-folije za domaćinstvo stvoren je reflektirajući sloj u atmosferi, koji je globalnu temperaturu vratio u normalu. More se povuklo, a s njim i većina Dalmatinaca. Iz pijeska i mulja spašavali su svoja ognjišta, a ostala infrastruktura ih je pratila. Vjerujem da je i Šime na kraju iskopao svoj dom.

 

A mi kaj smo ostali tu, i mi smo na neki način postali Dalmatinci. U petak se dignem ranije, i priuštim si friške šanpjere na Trešnjevačkom placu. I bacim na gradele, ne.

 

 

Davor Slamnig, 2005.

 

Back to Krumpirova rodbina.... 

 

 

 

Slamnig home