Slamnig home

Topli zrak, 43. poglavlje

 

 

“Međutim, u tom trenutku pojavio se gazda i rekao: Duniga, neki fini gospodin želio bi porazgovarati s tobom. Nastavio sam s čišćenjem zurle, kao da se ništa nije desilo. Polako i metodički podmazao sam je lemurovim lojem, što inače činim jedva jednom godišnje – premda je kositar u ovim klimatskim prilikama veoma podložan koroziji. Tek tada okrenuo sam se prema otmjeno odjevenom pedesetogodišnjaku koji je stajao pokraj stola za glazbu, snažno odudarajući od vulgarnog interijera krčme. — Želio bih vam reći samo par riječi — rekao je neznanac.”

“Sigurno je platio 20% za muziku. Želio je svoj novac natrag”, reče Stanko, posrćući po kamenoj nizbrdici. Osjećaj kontrole nad situacijom napustio ga je isto onako nenadano kao što ga je i obuzeo. Montgolfiera, naravno, nisu našli kod jezera. Nemoćan pred Ristinim inzistiranjem, pristao je da se spuste u džunglu, pa da onda razmisle.

“Objasnio sam mu da moje vrijeme košta”, reče Duniga, “pogotovo za vrijeme pauze. Ugledni je gost izvadio kesu. — Naravno. Čašu najboljeg što imate — naručio je od gazde. — Moja uobičajena litrenka će dostajati — rekao sam spremajući pisak u kutijicu. — Zovem se Zefir Zerokis — predstavio se gospodin. Bio je to glasoviti kompozitor i orguljaš, kojeg je noć na putu zadesila u tom zadimljenom svratištu. U posljednjem sam setu, vrag će ga znati zašto, citirao neke melodijske motive iz njegovog Heksatoničkog preludija i hipofrigijske fuge, i to na prilično uvredljiv način. Ah, ne, pomislio sam, sad će pasti gomila pljesnivih akademskih prigovora.”

“Međutim, on je izvadio maleni pištolj...” nagađao je Stanko.

“On mi je, međutim, stisnuo ruku, i rekao: — Premda sam obrazovan čovjek, sistematičnih i gotovo znanstvenih pogleda na umjetnost, dubina vašeg prirodnog talenta ostavila me bez daha. Tešku večeru od dimljenog smuđa i kisele repe pretvorili ste u pravu akustičku delikatesu; a na kraju, kao neočekivani desert, dočekala me čarobna parafraza mojih najboljih pasaža! Varijacija za varijacijom kontrapunktirala je naizgled banalnoj strukturi ritam-sekcije: bam-bum, ba-du-da-du-da-dum... Moja vlastita glazba, za koju sam uvijek držao da je isključivo racionalna, analitička, odjednom je postala iskonska. Ja sam tronut. Ne znam kako da vam zahvalim.

Pokazao sam mu stare parne orgulje u dnu bine i zamolio ga da me zamijeni u idućem setu, ne bih li na miru popio svoje piće. Zacrvenio se u licu i pristao. — Oprostite, moram se povući i koncipirati svoj nastup — rekao je. Upozorio sam ga da set počinje za pet minuta. Sjeo je za svoj stol i ubrzano črčkao nagorjelim krajem šibice po salveti.

Dečki su se popeli na binu i čekajući me pili posljednje gutljaje piva. Zerokis je prišao parnim orguljama, raspirio vatru ispod kotla te raširio svoj notni materijal. Tonk, limeni bubnjar, pogledao me je u čudu. — U redu je — odmahnuo sam.

Krenuli su s Djevojkom iz grmlja – dum-dadu-dum, bum-bada-bum... Nakon šesnaest taktova uvoda akademik je zasvirao temu. Tonovi su bili nesigurni, četvrtasti; zijevnuo sam i otpio gutljaj. Međutim, već na prvom prijelazu Zerokis se opustio i izveo nekoliko briljantnih arpeggia. Refren se čvrsto zakotrljao. Tonk mi je namignuo i udario po velikom gongu; Zefir je krenuo u solo.

Orgulje su se obavile bijelim oblakom, kroz koji se jedva nazirao razuzdani virtuoz. Potoci kondenzirane glazbene pare slijevali su se niz napuklo barsko ogledalo. Kronični klijenti ‘Veselog hipopotama’ zaboravili su na trenutak svoju neutaživu žeđ, dok su im periodičke vibracije zadimljenog zraka pričale priču o neproživljenoj mladosti, o atrofiji želja, o samouništenju... Premda profesionalac, distanciran od direktnih emocionalnih reakcija na umjetničke podražaje, osjetio sam žmarce vlastitog egzistencijalnog užasa. Zefir je gazio sve dublje i dublje – hoće li nas uspjeti izvući iz ovog akustičkog pakla, pitao sam se sa zanimanjem, ali i strepnjom. Krajičkom oka gledao sam kako stari Turpelin drobi čašu u ruci – napravljenu, srećom, od sirove gume.

Međutim, u trenutku kad smo stigli do dna – uvjereni da je naše postojanje tek kratak, bolan i beskoristan grč, unaprijed izgubljena bitka između rastegnute atonalne melodije nade i kratkog kvintolskog motiva razočaranja koji se ponavljao u beskrajnim silaznim sekvencama – Zefir nam je ponudio katarzu. Duboki pedalni ton – veliki C# – odjednom je objasnio naizgled disonantnu apoziciju dviju osnovnih fraza, prekinuo circulus vitiosus samoljublja i samoprezira, i ponudio novu unutrašnju harmoniju. Glazba, iznikla iz mučnine, postala je njenim opravdanjem. Plima olakšanja i novog optimizma natopila je kodu.

Oglasio se završni pisak, i lokomotiva se zaustavila. Svi pijanci bili su na nogama. Zgrabio sam zurlu i skočio na binu, premda već tada u poodmaklim godinama. — Puštaj paru, Zef — rekao sam i dunuo. Svirali smo do jutra.”

“I tada je on izdahnuo”, dovrši Stanko.

“Prljave prozore krčme obasjalo je plavo svjetlo zore”, nastavi Rista. “Vatra pod kotlom je dogorjela; orgulje su napokon utihnule. Zefir je uzeo svoju salvetu i obrisao znojno, zapareno lice. Salveta je ostavljala crni trag. — Ah, ne, izbrisao sam svoje životno djelo! — uzviknuo je. Uzeo sam salvetu i bacio je u kantu za smeće.”

“Tada je on otišao, te napisao svoju poznatu i rado izvođenu Narodnu simfoniju”, reče Stanko. Nizbrdica je postajala sve blaža, grmlje sve gušće, noć sve tamnija.

“Ja sam otišao”, reče Duniga. “On je ostao. Ako ga zdravlje služi, još uvijek svira u ‘Hipopotamu’. Stari Zef – Parni Valjak.”

Okružilo ih je drveće, zaklanjajući ionako slabašnu svjetlost podbuhlog Mjesečevog lica.

“Vihor slučaja veže tanke konce života u nerazmrsive čvorove. A opet, ponekad nas Put bez povratka nanese upravo tamo gdje pripadamo”, zaokruži Rista.

 

Back to Topli zrak.... 

Slamnig home