Slamnig home

 

Topli zrak, 19. poglavlje

 

 

“Ahm”, nakašlje se Veronika. Osjećala se napušteno, sama s ovim... ovim...

“Kad sam kao neugledan mladić želio kupiti erotske duboreze, stara prodavačica me otjerala ovim riječima: ‘Žena se rađa isto toliko koliko i muškaraca, i sazrijevanjem želja u njima jednako raste. Zar misliš da žene rade one stvari reda radi? Umjesto da uludo rasipaš svoj mladalački trud pomažući se prostačkim sličicama, uhvati se nečega od krvi i mesa, pomozi sebi i drugome’, rekla je koketno popravljajući svoje sijede uvojke. Međutim, ona me nije dobro razumjela. Ja sličicama jesam zadovoljavao svoje porive, ali oni nisu bili tako jednostavni kao što je pretpostavljala. Vidio sam svoje drugove kako zbog pogrešnog shvaćanja svojih seksualnih potreba bespomoćno upadaju u kužne močvare emocija. Nisam želio ići linijom manjeg otpora, usidriti se u nekom socijalnom statusu, nisam želio svoje planove podrediti mizernoj politici bračne zajednice. Imao sam vlastite planove za sebe samog”, reče Uzo promatrajući svoj odraz na površini palminog vina. “Želio sam čistu situaciju: potpuno posjedovati ženu na način koji odgovara mojim prohtjevima, i nakon toga se riješiti ostataka. A u tadašnjim financijskim okolnostima to sam mogao izvesti samo pomoću erotskih duboreza.”

Lijepo je počelo, pomisli Veronika.

“Ali sad je moja moć nad živim i neživim stvarima znatno porasla”, nastavi Uzo. “Prešao sam s dvodimenzionalnih i statičkih na trodimenzionalne dinamičke objekte, da se tako izrazim. Dao sam da mi se dovedu ženski primjerci koji su pojavno potpuno zadovoljavali izbirljivost mojih oštrih kriterija. Sve su one, međutim, bile ili nevješte pasivne djevojke sa sela, ili okorjele profesionalke. Slast dominacije proporcionalna je snazi otpora... A otpora ili uopće nije bilo, ili je bio rutinirano hinjen. Dugo sam čekao na ženu koja će uz kvalitetu vanjštine posjedovati i volju vrijednu slamanja.”

No krasno, pomisli Veronika. Sad će pozvati vjernog Balakara da me veže za krevet, a onda će balaviti po meni svojim mlohavim spolovilom. Ljudi koji svoj libido usmjeravaju pornićima trebali bi na njima i ostati. Jer svaki od njih na kraju biva razočaran realnošću. Svaki pravi dodir je dvosmjeran, oko svakog pravog zadovoljenja treba se oznojiti.

“Sjećam se svojih prvih ‘normalnih’ odnosa”, reče Uzo s gorkim smiješkom. “Sjećam se tih oznojenih guzica koje je do besvijesti trebalo gnječiti i gnječiti, mlohavih sisetina koje je trebalo mijesiti i mijesiti kao da su bog-zna-što... Žene su me podsjećale na teške, trome mašine. Ja bih se već vješto uspeo do vrhunca, a one se još ne bi pravo ni zahuktale. Ekstaza je za mene bila rascvjetavanje univerzuma, a za njih tek roktanje izazvano dugim trenjem. Shvatio sam da za vrijeme spolnog čina muškarac i žena samo naizgled surađuju, to jest da su njihovi ciljevi sasvim različiti. I zato je ta suradnja tako neefikasna i mučna. Da se mene pitalo u pravom trenutku, ja bih sasvim drugačije zamislio te stvari. Ako muškarac već ima glavu, ruke i noge, zašto bi ih i žena morala imati. Ionako joj ničemu ne služe. Žene su tek maternice, njihov oblik čista je mimikrija. Za pravog muškarca najveća je opasnost smatrati ženu sebi sličnom.

Priznat ću da reprodukcija ima nezaobilaznu ulogu u održanju vrste; ali samo žena u njoj može vidjeti krajnji smisao. Muškarac se realizira kroz vlastitu individualnost – njemu je strana psihologija gljive koja buja na gnojištu da bi izbacila spore za koje se nada da će proći bolje od nje. Samo ga vlastita glupost, lijenost i zavedenost tjeraju da odustane od razvoja vlastite ličnosti i da s brkatom rospijom legne u svakodnevni krevet usranih pelena. I tu on čini krajnji zločin prema sebi i društvu, i prepušta kontrolnu palicu vlasti u ženine ruke. Njegova krila zauvijek su podrezana, jer žena se neće zadovoljiti tek redovnom prehranom i toplim domom (a to joj je jedino objektivno i potrebno da proizvedu plod), već će, nepotrebno obdarena nekim višim mentalnim funkcijama, zahtijevati i razgovor – nužno isprazan – zabavu, ples – ne mogu vam dostojno predočiti koliko se gnušam tog majmunskog ekshibicionističkog batrganja – pa čak i osjećaje, koji se kod njih razvijaju isključivo u rudimentarnom obliku.

Da me Tvorac pitao za savjet, predložio bih očigledno rješenje. Podjelu na spolove sveo bih na čisto funkcionalne temelje. Zašto uopće postoje dva spola? Zato što je Čovjeku kao jedinki svijesti, eksponentu svemira u kojem se ogleda Stvarnost, za krajnji domet spoznaje bilo potrebno da se ne samo duhovno već i fizički odvoji od svog životinjskog supstrata. Žena je stvorena zato da opslužuje sluzavi mehanizam materijalnog održanja vrste. Međutim, imam dojam da se Tvorac već malo ulijenio kad je to pitanje došlo na dnevni red. Priznajem da je njegov ukupni zadatak bio prilično složen – sve te zvijezde, komplicirani prirodni zakoni, drveće, lišće, kapilare – ali pri koncipiranju spolnih razlika nedvojbeno je ekonomizirao svoj trud. Jednostavno rečeno, da bi napravio ženu, površno je modificirao osnovni dizajn superiornog muškog modela i nakalemio par dodatnih organa. Zar se niste i sami susreli s osobom za koju niste otprve mogli odrediti kojeg je spola? To je samo jedan od dokaza nesavršenosti originalne zamisli.”

“I, što predlažete?” upita Veronika.

“Predlažem ono očigledno: redukciju ženskog organizma. Ostavio bih više-manje sve funkcije koje su sadržane u torzu; tu je maternica, s pripadajućom vulvom, kao prioritetni organ, te osnovni biološki sistem koji se brine za održavanje metaboličkih procesa, dakle srce, pluća, želudac, bubrezi, mjehur, debelo crijevo, te stvari. Zatim, pričvršćene o prsni koš, tu su i žlijezde koje proizvode hranjivu tekućinu, kojom se dijete hrani dok se ne učvrsti kemizam njegovog probavnog sistema. Sve to, naravno, treba biti obavijeno debelim slojem sala koji služi za mehaničku i termičku izolaciju. Ali čemu glava, molim vas? Ona sadrži toliko toga nepotrebnog i štetnog za ženu.

Kao prvo, uzmimo usta: bez sumnje, potreban je nekakav otvor za unošenje zraka, vode i hranjivih tvari; u redu je i to što je opremljen i dodacima za usitnjavanje žilavijih supstanci; ali čemu glasnice? Čemu ta čudesna harfa od vezivnog tkiva kojom je umjetnik kadar nadmašiti najvještijeg zurlaša, ili sonornim deklamiranjem podariti novu dubinu pjesničkoj misli? Žena u svojoj nesuptilnosti koristi taj izražajni instrument tek za sramno ogovaranje ili otrovno prigovaranje. Dovoljan bi bio jednostavan zubati sfinkter, s kožnim zaklopcem, eventualno s mogućnošću odavanja primitivnih zvučnih signala kao ‘Prrrrt’ – ‘Gladna sam’, ili ‘Prrrt-prrt’ – ‘Hladno mi je’.

Zatim, tu su uši. Nevjerojatno složen receptor, koji ne samo da razabire zvukove u nezamislivo velikom rasponu intenziteta, od šuštanja proljetnog lahora do erupcije vulkana, već raspoznaje i tonalne nijanse koje čovjeka mogu dovesti do muzičke ekstaze. I uza sve to, posjedujemo dva takva pretvarača koji nam omogućuju prostornu zvučnu lokaciju! Ženi bi bila dovoljna jedna jednostavna membrana s lijevkom, pogodna za primanje manjeg broja naredbi. Sve iznad toga štetno je rasipanje. Bistar par očiju, neophodan lovcu, ratniku ili slikaru, potpuno je nepotreban. Žena vid koristi samo za beskonačna lickanja pred ogledalom. Ako joj je ipak potrebno implementirati nekakvo osjetilo za svjetlo, neka to bude rudimentaran receptor dovoljan za obični fototropizam.

Njuh bih, budući da ionako nije bog-zna-kako razvijen, ostavio više-manje onakvim kakav jest. S druge strane, potpuno bih ukinuo mozak. Najveća pogreška bila je obdarivanje žene mozgom, kako god inferioran on bio. Jer to je, ipak, najveće čudo biologije: aparat koji pomoću svojih logičkih, asocijativnih i memorijskih sposobnosti integrira čovjekovo iskustvo u jedinstvenu sliku svijeta i pomaže mu u rješavanju velike zagonetke postojanja. Žena, budući da jednostavno nije stvorena u tu svrhu, svoje psihičke moći može samo zlorabiti. Slab muškarac lako će se zaplesti u mrežu pogrešnih sudova, logičkih pogrešaka i ženske ‘intuicije’. Dakle, mozak ženi nije samo nepotreban, već i štetan. Automatizmi za održavanje neurovegetativnog sistema ionako su više-manje sadržani u leđnoj moždini. Po mojoj zamisli, žena uopće ne bi imala glavu u klasičnom smislu riječi”, reče Uzo i ovlaži suha usta gutljajem vina.

“Više nego zanimljivo”, reče Veronika. “Niste još rekli što namjeravate poduzeti u vezi ruku i nogu. Zar ne mislite da su bar ti udovi nužni za ženin opstanak?”

“Ni u kom slučaju”, spremno se usprotivi Uzo. “Ni u kom slučaju. Ženi, ako ima stalno sklonište i pouzdan izvor hrane, nikakvo kretanje nije potrebno, a kamoli fina manipulacija predmetima koju omogućava ruka s prstima i palcem. Ženske sam farme zamislio kao velike, zimi grijane objekte s mnogobrojnim redovima pregrada, posutih slamom i spojenih sistemom žljebova za dovod vode i hranjivog sirupa, te za odvod fekalija. Mogućnost puzanja sasvim bi zadovoljavala minimalne zahtjeve tjelesne mobilnosti. Možda bih ostavio noge, bez zglobova i mišićja, naravno – kao pomoć kod kopulacije, da se čovjek ima za što uhvatiti, da tako kažem.”

“Dakle, kopulacija bi ipak ostala?” upita Veronika.

“Naravno, dalo bi se zamisliti sistem žljebova za osjemenjivanje koji bi to eliminirao, ali zašto? Kao prvo, čovjek je obdaren tako prikladnim aparatom za unošenje sjemene tekućine; kao drugo, taj čin može biti čak i ugodan. S druge strane, sâm odabir rodnice kojoj će se povjeriti nastavak loze važan je evolutivni faktor. Čovjekova je dužnost da nađe pravu ženu”, reče Uzonis.

“A najsigurniji je ako je sâm oplodi”, reče Veronika.

“Nadasve točno”, potvrdi Uzo, dok su mu se zakrvavljene oči krijesile iznad ruba pehara.

“Ali što je s pitanjem ljepote, privlačnosti? Zar ste zaboravili na to? Zašto bi čovjek poželio nekakvu... debelu larvu? U krajnju ruku, žena je lijepa zbog njega”, upita Veronika.

“Ah, pa sami ste odgovorili na svoje pitanje”, reče Uzo. “Ženska je ljepota tek kratkotrajna obmana. Zar muškarca smatrate bijednim insektom kojeg je potrebno primamiti raznobojnim mirisnim cvijećem? Jedine poželjne ženske kvalitete jesu zdravlje, vitalnost i plodnost. Sve ostalo je kamuflaža (koja bi muškarca trebala navesti da ženu smatra sebi sličnom). I svakog tko je privučen njenim čovjekolikim obličjem mogli bismo u neku ruku smatrati homoseksualcem. Ukratko, smatram da mojim modifikacijama žena ne bi ništa izgubila, a muškarcu bi bila omogućena veća objektivnost u izboru.”

“Budući da stvari ipak ne stoje onako kako ste ih opisali, mora da ste vrlo nezadovoljni”, reče ona. “Pogotovo zato što niste u poziciji da bilo što promijenite.”

“Tu se ne bih sasvim složio”, reče Uzo. “Naime, razvio sam jednu metodu, zapravo kombinaciju amputacije i lobotomije, kojom bi se od sadašnjeg modela žene dala izraditi prihvatljivija varijanta. Naravno, rezultat bi bio daleko od savršenog, ali jednostavno nemam dovoljno vremena da čekam dok evolucija ne dođe pameti.”

Veronikin želudac se stisnuo, gurajući sadržaj natrag prema ulazu. “Niste valjda to već probali učiniti?”

“Nažalost, ne”, reče Uzonis. “Prilike mi to nisu dopuštale. Ali, kao što sam već objasnio, prilike su se u zadnje vrijeme prilično promijenile. Dao sam izgraditi i opremiti izvrstan laboratorij, zapravo operacionu salu, s divnim svijetloplavim pločicama i uglačanim mjedenim aparatima. Također, okupio sam tim vrsnih stručnjaka iz pripadajućih oblasti. Neki su se opirali sudjelovanju u mom projektu, postavljajući besmislene estetske ili moralne prigovore, ali ja sam, naravno, našao načina da ih uvjerim, ili bar ušutkam zauvijek. Oni preživjeli samo čekaju na moj mig.”

“Pa zar sve žene namjeravate... obrezati?” upita Veronika s nevjericom.

“Nažalost, proces je preskup da bi ga se moglo masovno primijeniti. Idealnu ženu dobivat će samo odabrani”, reče Uzo.

“A to ste, za početak, naravno vi”, reče Veronika.

“Tako je”, reče Uzo dok mu je pogled klizio njezinim dugačkim udovima.

Osjetila je kako je prolaze trnci.

“S vremenom, nadam se, tehnologija će uznapredovati, a proširit će se i stručni kadar”, reče Uzo, očiju odlutalih u vizionarsku daljinu. “Vidim budućnost u kojoj će kompletna ženska populacija biti podvrgnuta mom postupku. Shvaćate li, muškarac će ženu tim krajnjim činom dominacije zapravo osloboditi, osloboditi da savršeno odigra svoju prirodnu ulogu.”

 

Back to Topli zrak.... 

 

 

Slamnig home